Aktualno inmediasres knjige POP COOLTURA showbiz

Čestitke uz klasike poezije za Valentinovo: Neka vam potraje i ostatak godine i života!!!

Sretno Valentinovo svima zaljubljenima, a onima koji to još nisu želje za što brži ulazak u najljepše stanje života.

Istina da zaljubljeni riskiraju puno više od onih koji se drže svoje comfort zone pa negiraju potrebu za ljubavlju, no život je jedan, šteta ga trošiti na vrijeme bez ljubavi. Stoga, uživajte, njegujte se, pazite se, čuvajte voljenu osobu i danas i sve ostale dane godine jer život bez ljubavi nije baš život nego njegova imitacija.

Čestitamo vam Valentinovo uz nekoliko prelijepih komada poezije hrvatskih klasika iz ženske (Desanka Maksimović) i muške perspektive (Antun Branko Šimić).

Poklonite ih voljenoj osobi umjesto cvijeća ili uz buket cvijeća, večeru, ples, romantični koncert ili pak šetnju i kućni maraton pod dekicom i puno zagrljaja jer ste sretni što imate pored sebe osobu koju volite.

Povratak (Antun Branko Šimić)

Ti ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj; ne korača mjesečina oko tvoje kuće.
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.

Kad koračajući cestom mrtvo svijetlo podne
staneš preplašena krikom čudne ptice
znaj: to krik je moga srca s blizih obala.

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj: ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe.

Naša tajna (Desanka Maksimović)

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni.

Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame