autorski tekstovi knjige KOLUMNIZAM Nekategorizirano POP COOLTURA Zabava

Odakle uopće ti Hrvati?

Hrvati idu u k, Srbi u p, a Slovenci u g, kaže je dan stari vic. Naravno, Hrvati idu u (Hrvatsko narodno) Kazalište, Srbi u Pozorište, a Slovenci u Gledališće. To nam još uvijek ne govori mnogo o porijeklu te razlike, no neki se takvim i sličnim razbiglavkama vole baviti na zavidnoj znanstvenoj razini. Točnije, porijeklom Hrvata na temelju različitih toponima u krajevima odakle smo, navodno, došli, i mitskih priča o hrvatskom došašću na ove balkanske prostore. U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u četvrtak je održano predavanje arheologa dr. Vladimira Sokola na temu “Rođenje Europe” 790./791. – 795. – 800. – 812. ili kada i odakle su došli Hrvati, nova europska povijesna paradigma”. Prije svega se tu radi o opovrgavanju različitih germanskih, iranskih i drugih sličnih teorija koje su bile u modi u neka druga vremena. Dok je nekad bilo korisno isticati neslavensku, pače arijsku, pripadnost, danas je puno korisnije prikazati se izvornim dijelom današnje ‘uspravnice’ koja se proteže od Jadrana pa do Dunava, i sve tamo dalje do duboke rijeke (ne Nil nego) Labe (Elbe), odnosno do Poljske, Češke i Ukrajine. Dalje prema Rusiji ne bismo išli, jer se osobito ne preporuča. Ovakvu je teoriju domislio vrsni etnolog i arheolog na temelju mitske priče o trojici braće i dvije sestre koji su, kaže ta priča, došli ovamo i, da približimo današnjim generacijama, ‘uspostavili’ tadašnju Hrvatsku. “Prema Sokolu, pradomovina Hrvata nalazila se u Češkoj u porječju Labe prema čijem keltskom nazivu Alba (Bijela) je pogreškom u desetog stoljeću nastao pojam Bijela Hrvatska koji bi trebao glasiti Polapska Hrvatska. Na tom je području Sokol identificirao toponime koji podsjećaju na imena petero braće koji su prema legendi zapisanoj u desetom stoljeću doveli Hrvate u novu domovinu: Hrvat je oblast uz srednju Vltavu oko mjesta koje se zove Knin, ime Lobel se odnosi na Labu, Muhlo se odnosi na Muhilu, današnji Mühlviertel u Austriji, Kosjenac na grad Kosejovice, a Kluk na istoimeni grad u Češkoj, dok sestre Tuga i Buga predstavljaju rijeke Tugar i Bug iza Karpata.” Daljnju potvrdu ove osebujne teorije čitatelj može i sam pronaći uz malo mozganja, mašte i sreće. Da smo porijeklom Avari vidi se i po tome što i dan danas kuhamo ajvar, dok su oni u međuvremenu emigrirali u pravcu Meksika, i vratili nam se kao Antonio Alvarez Treći (A3) pokušavajući za račun ruskoga Bizanta restrukturirati domaću pokradenu i propalu prehrambenu industriju. Porijeklo s rijeke Visle vidljivo je pak i danas na otoku istoga imena – Vis, na kojem se i dalje ugodno visi, a kome ne odgovara ima i podzemne bunkere na raspolaganju.

Nepobitan dokaz teorije su određene glinene posude s jamičastim udubljenjem koje se lako pronađu na svim opisanim područjima od Labe pa do ovamo. I nije tih Hrvata bilo malo vrsta i nisu bili tako jedinstveni kao danas. “Raspored pseudobraće i pseudosestara ukazao bi na izvorno teritorijalno podrijetlo pojedinih dijelova prahrvatskog korpusa, a imena bi bila autohtona: tzv. braća ili rodovi bi zapravo bili zapadni, dunavsko-polapsko-sudetski Hrvati, a tzv. sestre, istočniji, poljsko-ukrajinski Hrvati’, kazao je dr. Sokol.Braća iz Češke i Poljske došla su možda prije, a sestre iz Ukrajine nešto kasnije, da im pripognu u stvaranju potomstva. Jer kako će braća sama bez sestara. Tako je, rekli bismo, i danas. Sestre nam i danas dolaze iz Ukrajine i oplođuju nam one naše krajeve gdje je populacija nešto zamrla u rasplođavanju. Nerijetko, ipak, produže i dalje prema zapadu, s ostatkom populacije koja se ubrzano povlači prema nekim novim staništima u potrazi za sigurnijim preživljavanjem. No, treba samo biti strpljiv da pobijedimo ove novovjeke Avare. Jer, “Hrvati su nakon pobjede nad Avarima naselili područje ‘Velike Augustove iliričke Dalmacije’ od ušća Drave u Dunav do Jadrana, s tim da je sve do početka 11. stoljeća postojala i sjeverna hrvatska država pod dinastijom Slavnikovića koju su svojom pradomovinom smatrali i Česi i Poljaci, u čijim starim kronikama piše da potječu ‘iz Hrvata’.

I eto ti odmah cijele uspravnice pod hrvatskom komandom i sestara Ukrajinki koliko ti srce ište, pod združenom dinastijom Plenko-Kitarovića.

Ipak, ne treba nama ta priča danas toliko zbog sestara Ukrajinki (makar i zbog njih, dakako), nego zbog naših snage koje bi u sklopu NATO misija trebale obraniti tamošnje Čavoglave od ruskih nasrtaja. I kud će nego svoj na svoga, Slaven na Slavena, udariti. Slavnikoviću, okreći se u grobu. A sve za račun pokvarenih Germana, zadriglih Saksonaca i još gadnijih Angla. Molim zato da se vrate Ajvari, jer su nam bili više všeč. Ma gdje sad bili. Sve skupa lagano podsjeća na način kojim je srednjovjekovni pseudo-historiograf Geoffroy de Monmouth napisao svoju Povijest britanskih kraljeva (Historia regum Britanniae), izmislivši sve od A do Ž na temelju nekih prastarih arturovskih viteških legendi, izvorno o nekom vojniku po imenu Medvjed (lat. Artus). Takvo što ne smatra se danas relevantnom historiografijom, makar može biti zanimljivo istraživačima književnosti. Nama koji i dalje živimo u ta vremena na razmeđu srednjeg vijeka i renesanse i dalje je zanimljivo rasuđivati i dokazivati poput srednjovjekovnog ‘Đofre’, jer dok ima ovaca bit će i šišanja, a dok ima publike za takve priče, bit će i njihovih autora – dabome. HAZU nakon izjave o Istanbulskoj osvaja nove vrhunce, a Hrvatskoj nije više samo neki tamo Sokol Ustav napravio, nego i čisto ‘uspravno’ porijeklo.

 

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame