autorski tekstovi KOLUMNIZAM Nekategorizirano Politička aktuala POLITIZAM

Propale generacije u rektumu civilizacije: ima li nam spasa?

Neil Howe i William Strauss autori su čuvene teorije o arhetipskim američkim generacijama, koje možemo podijeliti u kohorte (dobne skupine) ili periode od dvadesetak godina, a razlikuju se po introvertiranosti/ekstrovertiranosti ili stupnju idividualnosti naspram sklonosti kolektivu i institucijama. Podjela na četiri glavna razdoblja u razvoju društva u jednom ‘sekulumu’ od 80-ak godina (koliko traje prosječan ljudski život), odnosno na četiri životna doba – djetinjstvo, mladost, zrelost i starost, dobro odgovara starim arhetipovima i modelima, a u SAD je tom metodom opisano čak 25 generacija, uz samo jednu poteškoću: razdoblje građanskog rata, kada je jedna generacija ‘preskočena’ zbog traume izazvane ratom. Terminogija Straussa i Howea ušla je odavno u pop kulturu a i u domaću upotrebu otkako smo dijelom dio angolameričke sfere utjecaja koju formiraju američki mediji i stručni časopisi poput Harvard Business Reviewa, pa se kod nas uvriježilo govoriti o ‘milenijalcima’, makar bi možda bilo više ‘u duhu’ hrvatskog prepjevavanja tuđica zvati rođene nakon 2000-e godine ’tisućljetićima’ ili nekako drugačije.

Dakako da u nas ima stručnjaka za gotovo sva područja, pa tako ne nedostaje ni sociologa i stručnjaka drugih profila koji se ovom temom iscrpno bave, kao i obični informirani čitatelji – layman-i – no, o ovoj temi u nas nije se previše drvilo. Naime, uobičajenije je generacijske jazove svoditi na tradicionalni sukob partizana i ustaša koji se prenosi na sve susljedne generacije pa do danas, premda, ako se držimo Strauss-Howe generacijske teorije, sukob dvije struje unutar iste nacije unutar građanskog rata predstavlja ekstreman slučaj ‘krize’ ili poremećaj cijelog sustava vrijednosti unutar jednog društva. Za američko društvo Građanski rat je i dan danas izvor sukoba koji se pokazuju slično kao u nas – primjerice, uklanjanjem kipova i spomenika južnjačkim generalima na sveučilištima ili vitlanjem južnjačkim, a ponekad i nacističkim i white-power zastavama. Ako Trump dopusti. Naspram američkog društva koje se može donekle smatrati solidnom jezgrom nalik na nekadašnji Rimski imperij, Hrvatska kao vječna periferija ne posjeduje jednaku solidnost koja je dodatno pogoršana okruženjem na kojem borave tri veće religije i još tri podjednako nadrkana naroda koji – usprkos svemu – govore sličnim, ako ne i istim jezikom, a i genetski su dosta bliski.

Uslijed toga, hrvatski je slučaj poseban i iziskuje posebnu pažnju stručnjaka za neobične pojave, nekog Dylana Doga ili nastranog tipa nalik na komičara Groucha Marxa. Pozivanje na klasičnog Marxa (Karla), Miltona-Piltona Friedmana, Hayeka, Misesa i ostale ozbiljne i manje ozbiljne mislioce i tvorce značajnih svjetskih ideologija ne pomaže ti ovdje mnogo, kao što ni u šupku civilizacije ne možeš nastupiti kao da se radi o pupku ili nekom drugom isturenom dijelu. U crnoj rupi vladaju drugačiji zakoni nego li u ostalom svemiru, a u crnom šupku društveni i ekonomski zakoni povinuju se drugačijoj logici nego li u ekonomski stabilnim društvima nastalim na uglavnom skladnije formiranim nacijama formiranim na temelju klasičnih monarhijskih piramidalnih ustrojstava ili običnijih masonskih piramida s okom ‘on top’. Na kraju, to se i misli kad se kaže ‘Balkan’. Naime, nije europska i svjetska povijest bila tako dosadna i bez ikakvih većih turbulencija, nego je ipak na kraju dosegla određenu razinu i odredila se prema svojoj povijesti, dok na Balkanu vlada trajno neriješeno stanje, neodlučno, i igra se cijelo vrijeme na produžetke s povremenim penalima, a suci su najgori šupci u povijesti.

Ima li izlaska iz šupka? Svjetlo na kraju tunela?

Ovakav mi je kraći uvod bio potreban da bih nešto rekao o sadašnjoj, čini mi se, prijelomnoj situaciji u novijoj hrvatskoj povijesti, a ne da bih na ovom malom prostoru podrobnije analizirao ovu izuzetno kompleksnu temu koja zavrijeđuje barem doktorat proširen u knjigu i ukoričen u nekoliko debelih svezaka ili tomova (i džerija). Ako bismo se mogli složiti da je u nas ipak Titova i Manolićeva (‘ajde, za neke i Pavelićeva) generacija bila ‘herojska’, a ona koja je uslijedila ‘umjetnička’ (tzv. Tiha u SAD), kojoj pripadaju i Franjo Gregurić i drugi ‘tvorci samostalnosti’, a i privatizacije, ako je pak slijedeća generacija bila ‘proročka’ (tzv. Baby boomer u SAD), makar bi joj možda bolje pristajao naziv ‘lopovska’, odnosno da se radi o djeci partizana i ustaša koji su preživjeli poratni teror i održali se, onda naš glavni problem nastupa u ‘generaciji X’ koja je u SAD-u 1961-1981, a u nas je tragično podijeljena ratnim zbivanjima 1991-1995. koja nemaju paralelu u svijetu. Naime, dok je svijet donekle bezbolno (iako, ne baš) prešao iz stanja hladnog rata u stanje obnove, kod nas se kriza dodatno zakomplicirala i ratom, kojeg netko može zvati i građanskim, ali ako i nije ima i dodatna obilježja te podjele na ‘dobre’ i ‘loše’ građane, podjele na ‘pogođene ratom’ i ‘izvan zone rata’ i na one koji su ’91 bili u stanju ratovati i one koji to nisu jer su bili premladi ili nesposobni na drugi način ili su – možda i namjerno – izbjegli svoju građansku dužnost.

K tome, osim što smo u tih nekoliko desetljeća sabili društvenu revoluciju i prešli iz socijalizma u kapitalizam pa je spojili s nacionalnom revolucijom i borbom za nacionalnu samostalnost, nas sada čeka i industrijska, tehnološka revolucija. Ništa čudno, s obzirom na tradiciju spajanja različitih revolucija i oblika ratovanja – primjerice socijalističke revolucije i borbe protiv okupatora – to je nama kao vodu piti, paralelno ratujemo na više razboja i svugdje pobjeđujemo. No, dok smo se u razdoblju nakon ’41 u društvenom smislu kretali prvo k tradicionalnoj sferi nacionalnog, pa zatim postepeno prema modernizaciji i liberalizaciji, sada su se opet stvari obrnule, pa je nacionalno i tradicionalno izbilo u prvi plan. Drugim riječima, dok su nekada narodni heroji bile sestre Baković ili braća Rakići, sada bi novi heroji tehnološkog doba koje će pobijediti pretjerani povratak tradiciji i zaostajanje biti – braća Bakići. Kao prvo, tu je Nenad Bakić, poduzetnik, znanstvenik, filantrop i investitor u hrvatsku tehnološku revoluciju i obrazovnu reformu. Znamo da svako doba ima svoje heroje u poslovnom svijetu, izuzetne ličnosti koje se isključivo vlastitim snagama podižu i stvaraju svoja poslovna carstva. U našim uvjetima, ona su rijetko veća od onih koja stvaraju klasični lopovi uz pomoć političkih veza, ali su smislenija, manje štete proizvode kad se raspadaju i imaju veći utjecaj na poslovnu kulturu i društvo. Te ljude bismo danas mogli zvati ‘influenserima’, odnosno onima koji proizvode ključni utjecaj na društveni razvoj. Kao što su nekada ključne industrije bile one koje više vidimo baš kao industriju (kemija, metalurgija), tako i danas MojPosao.net ili Selectio predstavljaju jednu visoku razinu kvalitete koja je mnogima u životu pomogla da se oslobode psihopatskog izrabljivača i pronađu pristojan posao. Problem je u tome što se nerijetko u slučaju vodećih poduzetnika radi o osobama koje nemaju osobit talent za javni nastup i medijsku prezentaciju svojih ideja, što ipak nije nesavladivo. To je možda objašnjivo psihološkim karakteristikama koje su neophodne za uspjeh, među kojima se tolerancija obično previše ne ističe kao neki dragulj u kruni sposobnosti i vještina, što je i sasvim normalno. Neumjerena tolerancija predstavlja velik energetski gubitak u potrebi da se udovolji svima i često je preveliko opterećenje čak i političarima (sjetimo se samo Ive Josipovića). Sumrak političke korektnosti nastupio je zbog apsurdnosti situacije u kojoj bi svima trebalo udovoljavati, pa makar se interesi raznih skupina i pojedinaca nepomirljivo međusobno sukobljavali, što na kraju dovodi do nesposobnosti ikakvog suvislog organiziranja. Vođe poslovnih sustava uglavnom to presijecaju u korijenu, što nužno izaziva ‘outcry’ dežurnih sućutnika i megatolerantnih civilnih aktivista, no tako i treba biti. Kad bismo istovremeno zastupali sve pozicije, raspali bismo se u komadiće, a takvo ‘neutralno očište’ može imati jedino Gospodin Bog (pod uvjetom, jasno da Ga uopće ima, što će među prvima osporiti baš mnogi civilni aktivisti). Još jedna nezgodna osobina uspješnih poslovnih ljudi je da se njihova prirodna ‘beskrupuloznost’ koja ih dovodi na vrh i ‘netolerancija’ radi razumnog i efikasnog ostvarenja poslovnog cilja često obrušava na medije, koji, znamo svi, često i ne prenose u potpunosti točne informacije. Možda i ne namjerno. Radi mira u društvu, potrebno je suspregnuti tendencije izbijanja otvorene mržnje prema medijima i novinarima, koje prelaze u diktatorski i nedemokratski gard, a koji u konačnici šteti najviše samome vlasniku. Cijela povika na ‘lažne vijesti’ zapravo je i sama lažna, jer kad su to vijesti bile ‘prave’? Nekad je, doduše, monopol na proizvodnju onoga što može postati ‘vijest’ bio puno uži i bliži državnoj sferi. Tužiti novinara ‘za svaku riječ koju je napisao’ (i na tome mu reći ‘Fala’ kad isplati 20 eura po riječi, u tekstu od, recimo, 1000-2000 riječi, ipak je manje veličanstveno od velikodušnog amnestiranja neugodnih ‘njuškala’ i ‘piskarala’ radi očuvanja vlastitog, da tako kažemo, iole poštovanja vrijednog demokratskog ugleda u kulturnom dijelu javnosti.

S druge strane, tu je i drugi dio ovog novog dinamičnog dvojca, Nenadov brat Damir Bakić, ugledni sveučilišni profesor matematike na PMF-u, koji takvih problema s medijima i javnošću nema. Za njime se ne vuku nikakvi repovi, a nije ni lik koji je daleko nadišao položajem kojeg zauzima granicu vlastite nesposobnosti, što bi neki mogli pripisati njegovom konkurentu i sadašnjem rektoru Sveučilišta u Zagrebu, stručnjaku za komuniciranje koji uporno izbjegava sučeljavanje s protukandidatom u javnosti. Damir Bakić odličan je komunikator, medijski atraktivan. Drugim riječima, ima šanse uspjeti i postati novi rektor Sveučilišta u Zagrebu, a u tom slučaju će se poslovna i sveučilišna moć naći koncentrirana u rukama dvojice braće koji će moći doslovno pokazati kako se znanost i tehnologija mogu spojiti u dobrom biznisu. A možda bi to mogla biti i prilika za sve ove sada živuće generacije da konačno izađu iz šupka civilizacije na svjetlo dana i pokažu što znaju i umiju, prije svega milenijalci koji sada dolaze na studij.

Ako baš i ne bude tako, možemo reći da smo barem pokušali. Možda će jednog dana umjesto uništenih skulputra Vojina Bakića kojima se slavila socijalistička revolucija i oslobođenje od nacifa okupatora niknuti novi spomenici velikim tehnološkim revolucijama braće Bakić, u formi nekakvih nevjerojatnih, fantazmagoričnih futurističkih struktura sastavljenih od razgradivih biomasa, poliestera, nanobota, čipova, velebnih robotskih ruku, sofisticiranih kranova i dizalica…

 

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame