Aktualno autorski tekstovi Glazba POP COOLTURA showbiz

Vrijeme je za Chui: Glazba s puno pokrića

Chui u Tvornici, foto Enchi

Kad sam krajem 2015. godine u zagrebačkom Saxu slušao Mangroove, do tada prilično mi nepoznat bend vokalno moćne i karizmatične Željke Veverec, u uho mi se uvukao zvuk s crvenim svijetlima obasjanih klavijatura iz kojih je momak u trenirci izvlačio nestvarne zvukove, tako atipične za ovo naše dosadnjikavo glazbeno-scensko ‘non-pop’ podneblje. Naravno, momak u trenirci je bio Toni Starešinić, svestrani glazbenik mirne vanjštine kojeg, čini se, pogoni neka opaka svemirska sila, jer zvuci koji su izlazili iz njegovih kreacija baš tako i zvuče, kao da su došli iz svemirskih dubina. Od tada su Željka i Toni odradili puno dobrih svirki i nastupa u različitim oblicima i kombinacijama, ali čini se da je baš i kao kod Željke u Mangrooveu — Tonijev talent svoj puni potencijal doživio u potpuno drugom bendu, relativno novom glazbenom projektu Chui.

Chui je vrlo zanimljiv, pojednostavljeno rečeno rock & jazz ambientalni kvartet čija je uloga, kako to sami navode, doći do naše duše i pokrenuti nam osjećaje, prvenstveno one slušne. Možda su upravo stoga igrom riječi svoj novi album u suradnji s Jazz orkestrom HRT-a i nazvali ‘Chui ovu glazbu‘, kako bi naglasili svoju svrhu postojanja. A upravo je ovaj album, usput budi rečeno najbolji jazz album u 2017. godini, nastao u koprodukciji s još jednim glazbenim čarobnjakom, Andreasom Marinellom — u svoj svojoj punini predstavljen u zagrebačkoj Tvornici kulture.

Puno se toga kroz godine događalo u Tvornici, ali ovaj je koncert postavio nove standarde i bilo bi cool da ih se pridržavaju svi oni koji žele publici pružiti nešto dobro. Prvenstveno tu mislim na ton, akustiku. Ako je dvadesetak ljudi sa svom silom instrumenata moglo proizvesti skoro pa savršen zvuk, koji nije bio ni pretih ni preglasan, onda bi bilo odlično da takav standard slijede i bendovi s četiri instrumenta. Dakle, sve pohvale za pitkost zvuka. I jedna ideja koja nije originalno moja već sam je čuo među publikom — zašto na takvu vrstu koncerta, a ipak se radi i svojevrsnom jazzu, ne bi postavili, primjerice, barske stolove i stolice, poigrali se malo i svijetlima u publici? Klasična postava tribine i partera jednostavno je bila preobičan kliše za ovu svemirsku prezentaciju.

Što se same glazbe tiče, Chui i Jazz orkestar HRT-a u svom su naumu uspjeli. ‘U današnjem vremenu kad nam je sve dostupno klikom miša, sve se odvija toliko brzo da smo zaboravili slušati. Mislimo da slušamo sve ali zapravo ne čujemo ništa. Trudimo se toliko života ugurati u jedan životni vijek ali rezultat toga je najčešće takav da ni jedan od tih života zapravo ne okusimo već okrećemo stranicu za stranicom, a da samo letimično bacimo pogled na naslov stranice. Nadamo se da će te slušajući Chui uspjeti bar na tren malo zaustaviti vaše vrijeme i pročitati makar jednu cijelu stranicu vašeg života’ — pisali su iz Chuija prije nekog vremena. A da su pomakli granice svjedoči i ispunjena velika dvorana Tvornice koja je disala s glazbenicima, upijala svaku notu i davala završni, tihi krešendo. Osjećalo se to u zraku.

Zašto je Chui toliko poseban? Zato jer se igraju. (Su)kreiraju. Ne robuju klišejima ni komforu. Imaju dobar ritam koji umiruje i note koje provociraju samu esenciju života. Orkestar kojim je, opet atipično za ovo podneblje, dirigirao Andreas Marinello samo je dao začin na cijelu priču. Napunio svemirske putanje zvucima kreativnog nereda koje se na tom putu harmoniziraju. Stoga nije čudo da je maestro iskoristio priliku i u pauzi među skladbama poručio mediokritetima da bi ovakva vrsta glazbe trebala imati više prostora na javnoj televiziji. Zgodan trik, maestro Marinello, ponadajmo se da ste im digli živac.

Publika je osim svemirskog jazza imala priliku čuti i gosta večeri — Joe Kaplowitza kako na velikoj morskoj školjci udara solo dionicu zanimljivog ritma i prirodnog zvuka. Odličan dodatak ovoj predstavi, samim time što bismo samu školjku mogli lako spojiti sa simbolom spirale, oblik koji stvaraju galaksije.

U nešto malo više od sat i pol putovanja, svi ljubitelji ambijentalnoga jazza doista su mogli uživati u nečemu što se ne čuje često u javnom prostoru — što možda, kada bolje razmislim i nije loše. Jer tada bih malo koga mogao pitati je li čuo za Chui. Bolje je ovako, kad ih otkrijete neočekivano, baš kao što je to bio i moj slučaj. Moram zahvaliti i Enchi koja mi je skrenula pažnju na oba benda o kojima će se zasigurno još puno pisati, a nadam se i koji će se još dugo dugo slušati.

Igor Lesar

Igor Lesar

Aktivist, avanturist, putopisac, novinar, kritičar, pisac, fotograf. Don't believe everything you think.

Komentari

Reklame