autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM

Nakazni moral hrvatskog stada: država kao umjetna kita od ovce

Najnovije izvješće Europske komisije o Hrvatskoj pokazalo je da je hrvatska načelno solidno proeuropska vlast iznutra prilično šuplja. Koliko god Juncker tapšao Plenkovića po guzi, u posljednje vrijeme dobro popunjenoj, očekivani se rezultati navodno tekućih reformi nisu pokazali. Od svega je ostvareno oko 5 %, donekle oko 20%, dok je sve ostalo neostvareno, ili djelomično ostvareno ili vrlo ‘ograničeno’, odnosno običnijim rječnikom – praktično nikako. Štoviše, napredak je u nekim slučajevima bio negativan, odnosno napredovalo se unatrag. Ukratko: nazadovalo se. Omogućavanje priznatim braniteljima da zadrže povlaštene mirovine, pa čak i novoomogućena zakonska mogućnost prijave novih branitelja s potvrdama o invalidnosti, nije čak ni ograničeno nazadovanje, nego baš pravi nazadak, fol gas u rikverc. Razvidno je da anemičnog prokuratora ove naše Judeje Plenkija Pilata od svega toga boli i glava, a ne samo guza, jer je u takvoj situaciji gotovo nemoguće istovremeno stisnuti i prdnuti – zadovoljiti briselskog cezara i domaće veteranske uhljebe koji svojom milošću omogućavaju pobjedu na izborima i toliko žuđenu državnu stabilnost, a za svaku su idiotariju spremni izaći na ulice i početi vikati ‘raspni ga, raspni ga’.

“Ako već ne možemo ništa ostvariti”, promrmljao si je u odebljalu bradu vjerojatno tada naš poslovično stabilni barmen Plenki iz polovično sposobne vlade ‘Nad lipom 35’, koja svakog tjedna razbije nekog Lesija ili barem ukine oboljelima besplatni lijek za rak dojke i rektuma, “dakle, ako ništa ne možemo, možemo li onda barem nešto zabraniti?”. Primjerice, u Osijeku se može zabraniti čak i pičkin dim. Da, nije riječ o pogrešci: istoimena slika fotografkinje Ane Petrović zabranjena je i skinuta s postave Muzeja likovnih umjetnosti (MLU) u Osijeku, a ravnateljica Jasminka Mesarić promptno je najurena. Naime što? Narečena slika prikazuje blago raskrečene butine (najvjerojatnije) same autorice, ali iz pozicije u kojoj to nije osobito skaredno, pa čak ni uočljivo, dok se iz pozadine na mjestu gdje možemo pretpostaviti nazočnost spolnih organa izvija tanak tračak dima, teksture otprilike poput cigaretnog. Fotografija ipak nije zabranjena zbog prikrivenog reklamiranja cigareta, što bi moglo biti razumljivo u jednoj zemlji članici EU-a, nego zbog iznenadne uznemirenosti jednog dijela građana čiji su se vjerski osjećaji tako našli na vjetrometini autoričine nesputane umjetnički izražene seksualnosti, i to – ajme – baš u vrijeme katoličkog adventa.

Javni moral uz dlaku Venerinog brežuljka

Unatoč proklamiranoj sekularnosti države, pa i činjenici da se nedvojbeno radi o umjetničkom djelu, javni se – katolički – moral našao uznemiren galopirajućom neobuzdanom seksualnošću autoričinog svježe obrijanog Venerinog brežuljka u adventskom prosinačkom ozračju, tako da je došlo do nekakvog gotovo mitskog sraza dvije nespojive ideološke cjeline (brežuljka i morala), skoro kao u Wagnerovom Tannhäuseru. Suočen s izborom između bluda i razvrata na brijegu kojim je gospodarila umjetnički nastrojena Venera i duhovne ljubavi časne djeve Marije, ovaj je srednjovjekovni minstrel i pjesnik izabrao namjerni časni gubitak na pjesničkom natjecanju kako bi u samoći okajao grijehe i pročišćen se vratio izabranici svojega srca, umjesto da je osvoji na daleko prirodniji način svojim pjesničkim talentom i pobjedom na natjecanju. Ova se hipotetska situacija u teoriji igara proučava kao Tannhäuserova dilema, čime se hoće naglasiti da Tannhäuserov postupak nije bio u potpunosti iracionalan, već je kroz namjerni gubitak pjesnik pokušao (doduše pomalo licemjerno) dobiti istovremeno i ovce i novce – svoju čast i ruku žene koju voli.

U slučaju narečenoga Pičkinoga dima radi se – očigledno – o daleko banalnijem razlogu: političkom i klanovskom obračunu u kojem se od pičke radi kapelica, pa se od djela koje bi prije 7-8 godina kada je nastalo bilo potpuno neprimjećeno proizveo vrhunski skandal kojim je ravnateljica muzeja natjerana na ostavku, kako bi se ‘očistila od grijeha’ Venerinoga brijega drske umjetnice. Nažalost, ni nakon očišćenja nije za nju predviđena neka nagrada, osim nestanak u sramoti svojeg, u očima priproste klerikalizirane mase, svetogrdnog čina. Sama je autorica djela Ana Petrović, zgrožena načinom na koji se razvija društvena klima u Hrvatskoj, izjavila da ‘ne može vjerovati’ da se takvo što u nas događa. Kao što nije mogao vjerovati ni onaj pokvareni ateist Muhammad (SIC!), mladić od kojih 20-25 godina, kojega su u Egiptu izbacili s televizijskog programa, jer je otvoreno izrazio sumnju u postojanje Boga. Vjerski vođa šeik Mahmoud u zrelim 60-70-ima kojeg su mu doveli kao sugovornika ultimativno je u televizijskom programu zahtijevao, uz svesrdnu pomoć voditelja prgrama, i da se neuzgodni mladić, umjesto da nastavi raspravu, obrati pomoći psihijatra kako bi se izliječio od svojeg ateizma i prestao trovati egipatsku mladež svojim opasnim idejama.

I tako, premda nas je Plenkovićeva vlada po svim pokazateljima svrstala na dno EU-a, gledajući našeg Zekanovića i egipatskog dr. Mahmouda biva jasno da bi stvari mogle biti itekako gore. Što ne znači da nas Plenković vodi u nešto imalo bolje.

Jer, čak i sad, nevjerojatno je da se i ovako u današnje vrijeme u Hrvatskoj skidaju sasvim benigne izložene slike sa zidova muzeja, kao i u slučaju slavne van Dongenove slike gole žene ogrnute šalom, nazvane jednostavno Slika (Tableau), radi koje je 1913. godine u Parizu na izložbi ‘Jesenski salon’ intervenirala čak i policija, a na kojoj je s istim organom izloženim pogledima ćudorednog općinstva bila vjerojatno prikazana njegova zakonita žena. Ali nije to bio jedini proboj konzervativnog morala u javne sfere u posljednje vrijeme. Ovaj je osmi mart doista bio začinjen vjerskim izljevima raznih opskurnih likova, poput notornog saborskog zastupnika iz ultrakatoličke strančice Hrast, Hrvoja Zekanovića, koji se baš u tom času našao pozvan tražiti referendum protiv ratifikacije Istanbulske konvenciji o suzbijanju rodno utemeljenog nasilja nad ženama. Zekanović, možda i neki potomak turskih osvajača (zekat = milodar, tur., te nije uopće rečeno da dotični gospodin ima ikakve veze sa zečevima) izgleda smatra da je turski sultan Sulejman Veličanstveni kojega smo gledali u istoimenoj sapunici i na kojega dotični maglovito nalikuje, imao kvalitetniji odnos prema ženskom pitanju. S druge je strane zastupnik Stevo Culej AKA Mr. Krvavih Gaća naglasio da on uopće ne gleda turske sapunice, ali se također zalaže protiv Istanbulske konvencije. Time je, čini se, došlo do nekakvog ideološkog nesporazuma u taboru protivnika Istanbulske konvencije, u kojoj nije jasno jesu li za ili protiv Sulejmana.

Cijelu je javnost dodatno zaskočila afera umjetničkog fotografiranja polugolog njemačkog modela u ranim do srednjim šezdesetim godinama, i to baš na oltaru usred dubrovačke crkve Svetog Ignacija (ili Vatroslava). Na to su odmah (pa i s pravom) skočili svi ljudi dobroga katoličkog morala, a u prvom redu biskup Uzinić, ali su se dobrohotni Nijemci odmah ispričali zbog svojeg neumjesnog estetskog nasrtanja na iskrene osjećaje domaćih vjernika. Ipak se, kad je riječ do stvarima vjere, nije dobro previše raspištoljiti, pa makar u sebi osjećali anarhističke porive curčadi Pussy Riota i sličnih naoko progresivnih društvenih elemenata. Jer gdje ima dima, ima i vatre, kao što nam kaže i ime Vatroslav, a kako će se sad nesretni biskup čak i uz pomoć egzorcizma i svetih misa očistiti od očigledno upečatljivog prizora Njemičinih – također svetih – sisa? Tu je stvarno vrag odnio šalu. Međugorju i međunožju usprkos. Stoga je kao žrtva morala morao pasti i šaljivi, bolje rečeno podrugljivi, kolumnist Jutarnjeg lista Ante Tomić, za prijatelje fekalija poznat i kao ‘Kante’, koji je nepravomoćno osuđen na plaćanje odštete od 30000 kuna političaru i povjesničaru ustašofilskih nagnuća Zlatku Hasanbegoviću, radi uvrede koju mu je nanio svojim tekstom objavljenim u mizernoj tiraži u susjednoj Srbiji, a u kojem ga naziva “nemogućim bićem, političkim minotaurom, slaboumnim zagrebačkim muslimanom”. Nesretni je Hasanbegović zbog toga Tomićevog napada trpio užasne duševne boli, te mu je pritom od posljedica njegovog prekomjernog granatiranja ubojitim rječetinama stradala i obitelj, pače i nejač, naime kad je tekst iz niskotiražnog srpskog časopisa NIN penetrirao u mainstream hrvatske medijske hidre. Država bi, vjerujem, morala ovo uzeti u obzir i dati braniteljski status čak i onim muškarcima koji na njega nemaju pravo, pod uvjetom da mogu dokazati da redovito čitaju NIN – jer takva navada dokazano proizvodi užasnu duševnu bol kod pravih, velikih, desno orijentiranih Hrvata. Tako ovih dana svjedočimo velikom povratku duševne boli u nas, nakon davnih tužbi protiv pokojnog Feral Tribune-a, protiv kojega je samo Tomislav Merčep podignuo 7 tužbi za preko milijun njemačkih maraka odštete, jer ga tamo, a ni drugdje, nisu dovoljno ozbiljno shvaćali.

Ukratko, nije ovdje pametno ikoga prozivati takvim nimalo umilnim riječima, ili se u podrugljivom tonu referirati na njihove vjerske svetinje. Svejedno, hrvatsku bi se državu lako moglo okarakterizirati baš takvim nemogućim nacionalnim bićem, društveno-političkim minotaurom, slaboumnom nakupinom polity-ja, u kojoj se istovremeno s jedne strane nastoje maksimalno ispuniti zahtjevi institucija EU-a, dok se s druge mazohistički udovoljava svakoj najbolesnijoj i najnatražnijoj težnji lokalnih kabadahija i retardiranih duhovnih vođa. Država kao potpuno nepojmljiva i protuprirodna, umjetna tvorevina. Jer, doista, država u kojoj je zaozbiljno zabranjen ‘pičkin dim’ može biti samo kurac od ovce.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame