autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Nekategorizirano POP COOLTURA PRIRODA & DRUŠTVO

Svjetski dan slobode tiska 2018: nekakva moja propovijed o tome kako ima i dobrih i loših u struci, ali svi marljivo rade

Kao i prethodnih godina, neizbježno je i 2018. obilježiti Svjetski dan slobode tiska, koji je u međuvremenu zbog tehnološke revolucije preimenovan u Svjetski dan slobode medija, a slavi se danas. Po ustaljenoj tradiciji, dodjeljuju se nagrade najistaknutijim novinarima i prisjećamo se onih koji su stradali istražujući svoje priče (poput slovačkog istraživačkog novinara Jana Kuciaka, ali i osmero afganistanskih novinara stradalih u bombaškom napadu prije nekoliko dana). Potežemo pitanja slobode novinarstva, kvalitete najnovijih novinarskih trendova, poput brzine isporuke vijesti, ali i rizika fake newsa koji pokazuju koliko mediji mogu biti negativni i pogubni ako ih se zloupotrebljava. Ipak, imam dojam da će se o ovim pitanjima najviše očitovati samo pripadnici struke, dok će javnost, ovisno o političkom, svjetonazorskom i vjerskom opredjeljenju, psovati nagrađene novinare i nijekati stvarni fake news te tražiti ga tamo gdje ga nema.
Javnost nije samo izgubila povjerenje u medije, već ni javna percepcija novinara nije baš najlaskavija. Ukratko rečeno, novinare se, pogotovo masovnih mainstream medija, doživljava kao lijenčine koje po cijeli dan ispijaju kave i čekaju da im servirano na pladnju stigne što trebaju napisati za taj dan. (pritom je taj pladanj, dakako, posložen u nečijem interesu). Dobar dio medijskih entuzijasta se u tome slaže pa tako i nastaju manji mediji poput Dopa na kojemu je biranje tema i pristup istima drukčiji nego u većim redakcijama.

Iako javnost sasvim opravdano gubi povjerenje u medije nadam se da ipak ljudi ne zaboravljaju i pozitivne ishode novinarstva unatoč ljudskoj sklonosti pamćenja negativnih umjesto pozitivnih stvari. Imam potrebu napisati kako novinarstvo nije lagan posao i kako je ideja da nam netko sve servira na pladnju potpuno pogrešna. U to se, kada je riječ o pisanju za manje medije uvjeravam već tri godine, a da isto vrijedi i za masovne medije, uvjerio sam se u svojoj kratkoj prošlomjesečnoj praksi u Jutarnjem listu koju sam izdržavao u sklopu fakulteta. Mjesec dana sam pisao u rubrici crne kronike. Bilo je zanimljivo, ali i zahtjevno, s obzirom na to da se radi o apsolutno savršenom terenu za susret s onim najtežim etičkim dilemama poput sukoba između zaštite podataka i pravo javnosti da zna, ili pravo ljudi na mir u teškim trenucima nasuprot traganju za dobrom pričom. Ono što mi se stvarno, moram priznati, nije svidjelo, bili su senzacionalistički naslovi kojima se krste tekstovi masovnih medija, jer stvarno smatram da se i na drugačije načine može privući pažnja čitatelja. No, iza tog senzacionalizma se krije aktivni rad, koji nije prigodan za lijenčine i gotovane. Istina, ispijali smo hrpe kava, ali ako sam uz pepeljaru za cigarete trebao dobiti i nekakav pladanj, mora da ga je konobar odnio na krivi stol, jer smo sve informacije sami prikupljali. Primjerice, kao što je vidljivo s web stranica policijske uprave u sekciji vijesti, na policijskim pressicama dobivate skromne informacije, koje možete ili odmah takve objaviti, ili na temelju kojih, kao u Jutarnjem, tek započinjete istraživanje. Preko telefonskog imenika ili izravnim odlaskom na teren, možete i tri sata pričati s ljudima koji ili ništa ne znaju, ili ne žele govoriti. Važno je tu i povlačenje za rukav pouzdanih izvora kojima se i vi sami morate dokazati svojim pisanjem i korektnim izvještavanjem. Zanimljivi su bili i izvještaji sa suđenja koja ne možete snimati, već kvaliteta teksta ovisi o tome koliko ćete dobro zapisivati i pratiti pravni postupak. I tako svaki dan imate prilike u Jutarnjem čitati istražene i izvrsno napisane tekstove o ovim događajima (bez trunke sumnje mogu reći da Jutarnji ima stvarno najbolje obrađenu crnu kroniku u Hrvatskoj). Uz to, dok sam ja radio barem upola slabije članke od tamošnjih kolega, pisao sam eventualno jedan do dva članka dnevno, dok su oni po gore opisanom principu u punoj formi pisali najmanje četiri. Pritom je bilo i pogrešaka i kao i u svakoj drugoj rubrici i u svakom drugom mediju. Nekad jer se sam novinar zabunio, a drugi put se recimo, nešto nije objavilo jer se nije uspjelo otkriti. Stoga mi je ovdje neodoljivo citirati izvjesnog Ivu iz Fadžilićevog filma „Novinar“. „Naša je profesija gadna, najžalosnija od svih jer novine moraju izići svaki dan. Naše se greške štampaju u stotine tisuća primjeraka, a tuđe se kriju po glavama i kancelarijama“, pričao je fiktivni kolega u tom filmu.
Ima novinara koji su korumpirani i koji namjerno ruše ugled struke zbog vlastitih interesa, ali treba se uzeti u obzir da drugi slučajno pogriješe bez ikakvih skrivenih motiva. Evo, uzmite primjer fotografije koju sam stavio uz ovaj članak. Naime, s obzirom na tekst, trebao bi staviti neku sliku Jutarnjeg lista. Ali, kako kafić u kojem sam popio kavu nije imao njegov primjerak, u nedostatku boljega sam stavio fotku njegove konkurencije. Jednostavno, tko radi taj i griješi i treba se potruditi da idući put napravi bolji posao nego zadnji put. To vrijedi za konobare, skladištare, učitelje ili bilo koje drugo zanimanje, posao i obrt na ovom svijetu, pa tako i za novinarstvo. Stoga treba pohvaliti novinare koji dobro rade svoj posao, upozoravati na loše odrađeni posao, ali isto tako, treba novinarima da bi se popravili, kao što ime međunarodnog dana koji se slavi 3. svibnja i sugerira, dati im slobodu. To je glavna poruka svim oglašivačima, političarima i kakvim drugim interesnim skupinama koje zanimaju mediji.

Ivor Kruljac

Ivor Kruljac

Ivor Kruljac

Novinar, publicist i književnik. U slobodno vrijeme voli studirati.

Komentari

Reklame