autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM POP COOLTURA TOP VIJEST Zabava

Živi zid: Kako su dva Ivana ukrali HDZ-u i SDP-u Božić – “Pernarovi monolozi”

Nova je zvijezda zasjala na hrvatskom političkom nebu. Svaka usporedba s Betlehemom je na mjestu, jer ono što očekujemo je u najmanju ruku novo doba pravde, sreće i ljubavi kad Živi zid konačno preuzme vlast. Jesu li HDZ i SDP doista ugroženi s 13% glasova kojima Živi zid trenutno raspolaže prema istraživanjima javnog mišljenja, treba tek vidjeti. Rastu Živoga zida se ne nazire kraj. Razabire se tek da trenutnoj političkoj eliti možda odgovara da joj se suprotstavi antielitistička stranka koja, usprkos svemu, ne otvara većinu gorućih pitanja. Ili to čini tako da na njih nije moguće odgovoriti, postavljajući ih poput koana u zenu.

Pernarovi monolozi u Saboru, prošarani pitoresknim anegdotama i prpošnim digresijama, djeluju poput pitanja smišljenih da poljuljaju logiku slušatelja i izazovu trenutno prosvjetljenje, poput: “zašto je Bodhidarma došao iz Indije u Kinu” ili “kako je izgledalo vaše lice prije rođenja”. Jer, kako drugačije shvatiti njegov poziv na “ukidanje kamatnog sustava”, u govoru 25.4. ove godine, ili pozivanje na Boga i Mojsija kao ‘pravni temelj’ za ukidanje takvog sustava? Ako bi to značilo da se čelnik Živog zida misli striktno pridržavati zakona donesenih, doslovno brahijalnom silom narečenog Mojsija, na dvije kamene ploče, i tu ćemo, čini se, pucati u prazno. Čelnici Živog zida ne pokazuju, naime, tendenciju pridržavanja bilo kakvih zakona i propisa, pa čak ni poštivanja običnih potpisa koje s lakoćom stvaraju iz ničega i bez nazočnosti ljudi kojima potpisi pripadaju, gotovo kao da izlaze iz gorućeg grma njihovih državničkih vizija.

Paralela s Mojsijem ipak drži vodu na razini borbe protiv “zlatnog teleta” ili ovršno-bankarskog lobija i potrošačko-kreditnog sustava, naspram kojeg Živi zid namjerava ponuditi vjeru u jedinog i pravog beskamatnog Boga. Kako bi se ta nova vjera usadila narodu, došla su čak dva Ivana krstitelja koji obilato škrope sa saborske govornice. I mnogi se obratiše. Takvi, čini se, ne obraćaju više puno pažnje na logiku, razum, dokaze i slične tričarije. A i zašto bi? Tko normalan se suprotstavlja nadnaravnoj riječi Živoga Boga (Zida) tamo nekakvim ljudskim riječcama i dokazima? Dok je Mojsiju ipak bio potreban kakav takav zakon, novom Mesiji ništa takvo ne treba, jer se s Bogom sasvim poistovjetio, kao njegov avatar u ovoj dolini suza opterećenoj ovrhama i deložacijama.

Istina, ne može se reći da su stare stranke HDZ i SDP nudile nešto bitno drugačije od slične demagogije i populizma umotanih u danas već potrošenu retoriku domoljublja, nacionalizma, klasne svijesti, radništva, eurofilstva, LGBT aktivizma ili čega već. Djelovanje domoljuba u prvih četvrt stoljeća obnovljene hrvatske države moglo bi se rezimirati tako da su državu toliko upropastili da je njeni neprijatelji jedva uspijevaju nekako skrpati i spasiti. Teško je i zamisliti da bi netko drugi mogao napraviti veću štetu, pa to zacijelo ne bi pošlo za rukom ni Živom zidu. HDZ je to obavio tako stručno i promišljeno, da anarhisti amateri poput Živog zida nemaju šanse ponoviti uspjeh. Uništavanje svega pri tome je prikazano – nimalo, dakle, demagoški i populistički – kao stvaranje, pače uskrišenje Hrvatske, koja navodno nije postojala tisuću godina dok se u bespućima zbiljnosti kao sijajuće svjetlo u tunelu nije pojavio – gle čuda, opet Mojsije – Tuđman i stvorio je opet ex nihilo. Stotine poduzeća koja su tom prilikom žrtvovana na oltar domovine kao žrtva paljenica da bi se udobrovoljilo mrzovoljnog krivoustog Jahvu nisu uopće vrijedna pažnje ako imamo u vidu nevjerojatan dobitak na planu pravosuđa, koje je lišeno stručnih i pravovremeno opskrbljeno podobnim sucima. Krivnja SDP-a u cijeloj priči svodi se da vidjevši sve to nije napravio, zapravo, ništa. Ili bar ništa značajno.

Shvativši da pravosuđe proizvodi sve veći broj ovršenih čiji su dugovi nenaplativi, a troškovi ovrhe i kamate rastu u nebo brže i od same glavnice, SDP-ovi su vlastodršci nakon 2013. pokušali ovrhe prebaciti prvo javnim ovršiteljima, koji bi troškove dodatno povećali, premda bi ubrzali naplatu (a time smanjili i kamate), pa su zatim pronašli srednje rješenje u javnim bilježnicima čiji su troškovi nešto manji, brzina veća od suda, ali im je zato pouzadnost i vjerodostojnost bitno manja. Cijeli taj rašomon od sustava ima toliko elemenata da bi bio potreban genijalni um jednog Johna Forbesa Nasha za potpunu analizu nelogičnosti i besmislica koje su u njega ugrađene, pa se stoga čini puno jednostavnijim prebaciti teren rasprave u antiku, na Mojsija, faraona Ramzesa i druge simpatične, premda za raspravu praktično beskorisne, biblijske likove.

Premda javni bilježnici nisu izjednačeni u pravnom smislu sa sudom i u Europskoj uniji ne mogu presuđivati u ovršnim predmetima, na što se poziva kao pozitivno i sam Pernar, on s druge strane sa Sinčićem zagovara izlazak iz te iste EU, koja bi baš mogla biti temelj zahtjevu da se ovršni predmeti prebace sudovima. Premda ni jedan od te dvojice ne spominje kako bi se sudove dovelo u red da brže i točnije sude, što je, kako vidimo, bio i početni problem još od vremena Franje Tuđmana. Zatim bi nas, kad preuzmu vlast i zauzmu, recimo, mjesta premijera i ministra vanjskih poslova, vjerojatno u koaliciji s SDP-om kojeg svejedno blate jer nije ništa učinio, oni odveli u blisku suradnju s Rusijom, Kinom, Indijom i Brazilom umjesto s EU-om. Kad smo već kod Mojsija, Ivana i Biblije, samo jedna od tih zemalja ima nešto s nekakvim katoličanstvom, jedna je pravoslavna i nepopravljivo autoritarna, jedna komunistička u kojoj su (bivši?) drugovi postali nešto kao privilegirani kapitalisti, jedna se još bori s feudalnim kastinskim sustavom, a nijedna nema ama baš ništa protiv kamata.

Štoviše, stanovita ruska Sberbank pokazala se vrlo umješnom u iskorištavanju prednosti kamatno-kreditnog sustava u slučaju Agrokor, o kojem čelnici Živog zida također neće reći ni riječi, bilo zbog toga što ih financiraju Rusi (o čemu se nagađa) ili jer naprosto ne znaju što bi o tome rekli niti od toga imaju marketinške koristi. Suradnja s Indijom mogla bi se, međutim, isplatiti ako bi se država razumno podijelila u kaste gdje bi ovršenima pripala uloga parija, a članovima Živog zida brahmana, dok bi šatoraši Glogoškog i Klemma mogli biti vojnici – kšatrije. Kastu trgovaca-bankara bi Živi zid oporezovao, pa bi tako umjesto kamata svi građani-parije plaćali veći porez kojeg bi ta kasta jednostavno pretočila na njih u vidu skupljih usluga, a kako se kamata može povećavati brže i efikasnije od poreza, čini se da bi banke bile u nepoštenoj prednosti bez drugih elemenata koji bi ograničili i proizvoljno povećavanje kamata ili čak nezakonite kamate, o čemu govore drugi ljudi koji se ovim problemom bave. No, Pernaru i Sinčiću to nije važno, jer ionako u suštini ne operiraju u području zakona i zakonitog.

Ono što ih zanima je osvajanje vlasti na bilo koji način. HDZ i SDP su do sada bez većih problema međusobno trgovali i svake četiri godine oko Božića priređivali svetkovine bogu Merkuru nazvane parlamentarni izbori, gdje su sami sebi dodjeljivali apanaže i odgovoran posao saborskog zastupnika. Koliko odgovoran je vidljivo iz činjenice da je prije neki dan elektronički sustav evidentirao 105 zastupnika u sabornici, dok ih je zapravo bilo tek 29.

Tek se sada, nakon četvrt stoljeća trgovačke demokracije, pojavio jedan jedini pretendent koji bi poput zločestog Grincha mogao samozadovoljnom dvojcu proteti njihov Božić i darove koje su sami sebi dijelili, otkidajući ih od usta svim ostalim građanima. Ne treba biti naivan i misliti da bi te darove mogli vratiti natrag onima koji će ih izabrati.

Ne kaže se bez vraga da je Bog prvo sebi bradu stvorio, a ako se doista mislimo riješiti kamatnog sustava, pa možda i samoga kapitalizma, preostaje nam jedino povratak u feudalizam, ako ne i u stari vijek, kada su dužnici svoj neplaćeni dug umjesto kumulativnim kamatama i blokiranim računima odrađivali puno jednostavnije i efikasnije. Postajali su vjerovnicima doživotni robovi.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame