Aktualno autorski tekstovi DOP TV Glazba POP COOLTURA Zabava

Bež’te cajke, idu Cinkuši!

Cinkuši&gosti u Tvornici, foto IL

Cinkuši za dvadeseti rođendan napravili rusvaj u Tvornici.

Kada netko na glazbenoj etno sceni proslavi dvadeseti rođendan, a znamo kakva su vremena i što se većinom u ovoj slučajnoj državi sluša — tada to znači da se stvaralo težački, sa srcem i duhom. A Cinkuši su upravo tako i stvarali, podarivši nam u tih dvadeset godina pregršt fantastičnih pjesama, kreiranih što samostalno što u suradnji s drugim izvođačima, koje karakterizira jedinstven spoj narodnog glasa i etno nota. Kruna stvaralaštva ovogodišnji je Porin za njihov zadnji album “Krava na orehu” u kategoriji najboljeg etno albuma. Tako su Cinkuši zauvijek upisani u povijest, dok će se, nemam nikakvih sumnji, njihove pjesme svirati i pjevati i u stoljećima koja dolaze, naravno pod pretpostavkom da se majka priroda prije ne odluči riješiti te napasti zvane ljudi.

Zanimljivo, rođendanski koncert u zagrebačkoj Tvornici nije bio pred prepunim auditorijem, što me uopće ne čudi obzirom na popularnost extra muzike, već je bio baš onako savršeno klupski intiman. Odlično, jer kad Cinkuši sviraju, svi plešu i skaču i plešu i pjevaju i plešu i vole. Karta za njihov rođendanski tulum nije bila skupa, skoro pa jeftinija od cijene gemišta u poslovično preskupoj Tvornici, ta ipak ostaje mali žal što njihovu maestralnu priredbu nije pohodilo više rock punkera. Jer kvaliteta ove glazbe nešto je veliko, ogromno, a energija prava, zdrava, iscjeljujuća. Baš kao kada to rade primjerice Kries i društvo. Da se kojim slučajem u nekom ‘sound clash-u’ sudare Cinkuši i neki cajkaši, vjerujte mi, nema nikakve sumnje, cajke i cajkaši nestali bi već s prvim taktovima ‘Race’, primjerice. No dobro, i meni svašta pada na pamet.

Nostalgija, vjerujem, s vremena na vrijeme, poput ljute rakije, drmne većinu ljudi. Mnogo je toga što može pokrenuti to čudovište od emocija — od mirisa nekog cvijeta (meni jorgovana), nečijeg slučajnog pogleda, ili – tek nekoliko taktova jedva čujne melodije koju vam je donio (po)vjetar(ac). Ovo potonje razbilo me danas, baš kao što ljutnja razbije srce. Obzirom da Cinkuši ponajviše koriste narodnu baštinu upravo iz moga kraja — Međimurja (ali i Zagorja te Prigorja), nebitno koja zasvira, svaka me pretvori u plačućeg (ha, plačućeg — ridajućeg!) dječarca s one strane vremena. I neka, jer tako su i otpjevane. Tako su prokleto dobro otpjevane. Čini se kako upravo Cinkuši, uz još poneke etno velikane poput Dunje Knebl, Lidije Bajuk, Miroslava i Gordane Evačić, Žige, Kom3diju i na žalost, otišle nam Tete Lize — ispravno koriste nepresušno narodno blago Međimurja, Zagorja i Prigorja, krajeva previše zapostavljenih na domaćoj glazbenoj sceni. No, i to se mijenja.

Cinkušima su se kao gosti pridružili Krešo Oremuš na usnoj harmonici, ili kako za taj instrumenat u mom kraju kažu — citrama, nepobjedivi Igor Pavlica na trubi, fenomenalna vokalistica Mateja Lanović koja je ostavila glas i dušu u baladama, Darko Rundek otpjevavši svevremensku ‘Deca, moja deca‘, a kasnije udaravši u tamburin, Zoran Perić iz Picksiebnera koji je otpjevao i na svom banju odsvirao nekoliko hitova, te Petrica Kerempuh himself koji nas je vodio kroz ovaj spektakularni audio vizualni, scenski performans.

Gdje god da su nastupali, svugdje su napravili onaj pravi, maksimalni rusvaj, a ja im želim nastavak stvaranja i oplemenjivanja ovog bremenitog društva. Cinkuši, živeli mi još jezero let!

Tagovi
Igor Lesar

Igor Lesar

Aktivist, avanturist, putopisac, novinar, kritičar, pisac, fotograf. Don't believe everything you think.

Komentari

Reklame