inmediasres Interview POP COOLTURA

Ekskluzivno: Neno Belan: Volim retro, ali nisam nostalgičan, živim danas za sad, a razmišljam o sutra…

Prije velikog koncerta na zagrebačkoj Šalati popričali smo s jednim od najvećih pop skladatelja naše glazbene scene – Nenom Belanom.

* Jedna od najvećih institucija domaće glazbe i hitmejker, ali uvijek pitom i normalan čovjek koji ne drži do zvjezdanog statusa. Tko je Neno Belan uopće privatno osim sjajnog pop autora? Što biste rekli?
Miran neki tip, racionalan, praktičan, čak znanstveno realan u mnogim stvarima. Vedar, načelno zadovoljan životom. Ponekad dalmatinski sarkastičan. Često tvrdoglav. Trebao sam biti inženjer elektrotehnike, to sam studirao i siguran sam da bih bio dobar. Jedino bi mi bioritam stradao: trebalo bi rano ustajati na posao, to bi mi teško palo.

* Koji je recept uspjeha na domaćoj sceni, a da vas se ne veže uz skandale? 

Baviti se glazbom, umjetnošću i to držati prioritetom. Čuvati privatnost za sebe, a glazbu dijeliti sa svima.

* Jeste li ikad kalkulirali prilikom pisanja pop pjesama? Mislimo pritom na paženje da se držite forme 3:30 minute pop pjesme i strukture strofa/kitica refren bridge refren kitica?

Naveli ste precizno formulu pop pjesme, pa ipak sumnjam da bi netko samo putem te formule mogao napisati dobru pop pjesmu. Nije pitanje robovanja formuli, niti iskoraka iz nje, već je bit u sadržaju koji se u tu formulu unese. Pravila su i nastala jer najbolje odgovaraju žanru, strukturi i svi ih više manje poštujemo. Ono što se unutar te formule dogodi – to je čarolija. I često je proizvede nešto izvan umjetnika samog – njegov talent, nadahnuće, trenutak inspiracije. Mislim da su tako nastale i moje najbolje pjesme.

* Da li ste izgubili povjerenje u formu albuma? Vi ste ipak predstavnik starije generacije kantautora iz vremena kad su LP i albumi bili glavni nosači zvuka…

Načini konzumacije glazbe su se u mnogome promijenili. Digitalizacija je učinila glazbu dostupnom svima, sad i odmah, omogućila je i proizvodnju glazbe na mnogo jednostavniji i brži način. Raditi dvanaest pjesama u izolaciji studija pa izaći s njima odjednom, u cjelovitom albumu čini se danas besmislenim. Izdajemo singlove, plasiramo pjesmu po pjesmu, pa ih kasnije objedinimo kao album. Danas je album više oznaka za jednu fazu rada, za neki period života i stvaranja. Život je brži, a forme kraće. Čini mi se da te promjene i nisu nužno loše.

* Jeste li nostalgični s obzirom da se većine vaše glazbe bazira na retro zvuku?

Volim retro zvuk, ali nisam neki nostalgičan tip. Rijetko žalim za prošlošću, osobnom ili umjetničkom. Što je bilo u prošlim vremenima, neka tamo i ostane. Živim danas za sad, a razmišljam o sutra, i lijepo mi je tako.

* Pratite li domaće mlade izvođače i koji su vam zapeli za uho i oko?

Pratim, ali ne bih nikog izdvajao. Ima puno talentiranih mladih ljudi, ima stvarno kvalitetne glazbe raznih žanrova. No, treba izdržati kontinuitet, pa i test vremena. Nama koji smo dugo u tom poslu jasno je da je to teško i da ovisi o raznim faktorima, a podosta i o sreći. Zato im želim upornosti i sretnih okolnosti.

* Ima li novih Belana ili bar nalik na njega?

Ima jedan novi Belan, zapravo jedna, a zove se Nikolina. To je moja kći, bavi se glazbom, često vrlo različitom od moje. I vrlo lijepo pjeva. I čini se da mi je dosta nalik, naročito u očima.

* Kako komentirate Eurosong pitanje i plasman naše Franke Batelić i da li vam se sviđa pobjednička pjesma?

Eurosong je postao glazbeni show, jedan zasebni projekt, izolirani fenomen u europskoj pop glazbi. Taj projekt ima neka svoja pravila i zakonitosti u koje se treba uklopiti ako se želi postići uspjeh unutar baš tog usko postavljenog natjecanja. Osobno, mislim da pobjednička pjesma na tom natjecanju nije nikakva garancija da je to izvrsna pjesma, niti da će opstati kao pop hit ili biti prihvaćena od publike kao evergreen.To samo znači da je pogodila ukus tog show programa u tom trenutku. Stoga nisam neki fan Eurosonga, pa nisam bio posebno razočaran Frankinim plasmanom na njemu. Nadam se da nije ni ona.

* A što mislite o otvaranju Extra FM radija s turbofolk glazbom, je li to prijetnja zabavnjacima i rockerima ili zvoni alarm za uzbunu?

Radijski eter je po svojoj biti demokratičan i svima otvoren medij. I mora podržavati raznorodne programe. Za to na radiju postoji skala. Da bi se moglo birati. Pa tko voli – nek izvoli.

* Vi uvijek puno svirate na koncertima i nikako da se zasite vašeg repertoara – u čemu je tajna pristupa i šarma vas uživo osim evergreen pop melodija?

Ako i postoji neka tajna, ja je nisam svjestan. Volim nastupati, volim taj emotivni dijalog s publikom. Na sceni, kad pjevam uživo pjesme koje meni puno znače ljudima kojima one puno znače dolazi do nekog posebnog spoja. Ljubav i pozitivna energija su u zraku, to je za mene nenadmašan osjećaj zbog kojeg ću voljeti svaki nastup: i pred sto, i pred tri tisuće ljudi jednako.

* Revivali su uvijek u modi, to se pitanje s vremena na vrijeme samo nametne. Đavoli reunion za neki obljetnički tour. Moguće ili nemoguća misija?

Konkretni ljudi koji su bili dio mog banda Đavoli ne bave se više glazbom. Jednog, našeg bubnjara, smo nažalost i izgubili prije nekoliko mjeseci. Dakle, nemoguće je da se ponovno okupimo. Lijepo je što njihova svirka živi zauvijek na našim snimkama. I što pjesme koje smo svirali mi, danas sviraju moji Fiumensi. Čak imamo i poseban format koji zovemo «Double retro show», to je koncert na kojem sviramo isključivo glazbu grupe Đavoli, čak i na instrumentima iz onog vremena. To bude fora.

* U vrijeme prije interneta puno se lakše posuđivalo od svojih utjecaja. I vaše su ime znali nekad okrznuti s temom o plagijatima. Da li ste ikad osim prepjeva koje ste znali raditi uzimali neke akord progresije od vama bitnih Beach Boysa, Chuck Berryja i sličnih 50`s rock izvođača?

Sasvim sigurno je da se u mojoj glazbi čuju moji uzori. Nitko od nas nije izmislio toplu vodu. Učio sam, poput svih, slušajući, počeo sam kao band koji je radio prepjeve poznatih starih izvođača. No, formirao sam se kao autor i moj zvuk ima vlastitu prepoznatljivost. Za svaku se pjesmu može reći da je odnekud poznata. Nema ništa novo pod suncem, samo je sedam tonova, a sedam milijuna pjesama. Ali ima mnogo odličnih, autentičnih autorskih
pjesama koje prenose emotivnu suštinu onog tko ih je napisao. Nadam se da su moje među njima.

* Osim glazbeničke karijere prihvatili ste se i direktorske funkcije na Zagrebačkom festivalu. Što vam je opis posla tamo i kakvo ste stanje zatekli na tom nekad šlager i starogradskom festivalu uz kojeg su se vezala imena šansonjera poput Zvonka Špišića, Jadranka Črnka, Drage Diklića, Arsena Dedića, a danas je dosta šareno?

Zagrebački festival je uvijek bio festival autora, a ne pjevača – izvođača. Tako je zamišljen i profiliran i naravno da je u prošlosti dokazao vrijednosti velikih autora naše ondašnje pop ili šlager, a naravno, i tada veoma snažne šansonjerske scene. Zato je i bila značajna odgovornost preuzeti jednu tako respektabilnu manifestaciju s dugom tradicijom i dati joj u skladu sa sadašnjim vremenom koje se evidentno i definitivno zauvijek promijenilo, novo,
moderno, urbano lice. Smatram da je to uspjelo novom timu koji se već pet godina bavi tim poslom, pa i meni koji sam u okviru tog tima umjetnički direktor posljednje dvije godine. Pokazalo se da pobjedničke i visoko plasirane pjesme imaju izvrstan plasman u radijskom eteru, da su donijele uspjeh i autorima i izvođačima i da ih publika voli. Prepoznali smo i stvorili hitove, dobili moderan pop zvuk, a da je to na zadovoljstvo svih, pokazala nam je i ovogodišnja nagrada Porin za album sa Festivala.

* Ove godine se dosta pričalo o “incidentu” kada je frontmen po nama prilično nebitne grupe Adastra razbijao gitare i pričao gluposti o nekom rock buntu s plastičnog podija zabavnoglazbenog festivala. Što mislite o tom događaju?

Taj akt, s kojim se osobno ne slažem, bio je izbor umjetnika koji ga je napravio. Tako što nije bilo ni dogovoreno, ni planirano. Ali, ako je razbijanje gitare smatrao činom osobne slobode i želio progovoriti o stvarima koje su mu bitne, onda je očito tako morao reagirati, slagali se mi s tim ili ne. Slažem se s vama da je ovdje riječ o pop festivalu, a ne o nekom rock ili punk koncertu, i da bunt ili bijes nisu primjereni takvoj prilici, ali eto, umjetnici su, to svi znamo, nepredvidiva bića. I to ih (nas) svakako čini zanimljivima i posebnima.

* Koje su vam najdraže pjesme iz vaše karijere u periodu Đavola, a koje u solo dijelu?

Morat ću posegnuti za stereotipnim odgovorom: to je kao da majku pitate koje dijete najviše voli. Ono koje je najbolje u školi.

* Koji su vam planovi za veliki koncert na Šalati uskoro? Što se priprema?

S velikim uzbuđenjem i radošću iščekujem koncert na zagrebačkoj Šalati 9. lipnja. Bit će to moj prvi nastup na ovoj najpoetičnijoj pozornici, s tornjevima Katedrale u backstageu. Pripremam tri sata sjajne zabave uz vrhunsku audio i video produkciju. Uz moje vjerne Fiumense, s kojima sviram u istom sastavu više od dvadeset godina, na pozornici će nam se pridružiti i brojni drugi izvrsni glazbenici, sve redom naši prijatelji. Back vokale recimo, pjevati će vokalni sastav Akvarel iz Osijeka, tako da će nas u nekom trenutku biti i dvadesetak na pozornici. Uz to imati ću i sjajne goste. Prvi će nastupiti moji prijatelji, poznati rockeri iz Županje – Opća Opasnost. Potom će se pojaviti jedan za mene osobito emotivno važan gost – jedna
mlada osoba za koju ste me već pitali. To je moja kći Nikolina s kom ću po prvi puta otpjevati duet. I na kraju, moj gost je i legendarni Gibonni, sugrađanin s kojim dijelim glazbenu prošlost i mediteransku posvećenost i osobita mi je čast da ćemo zajedno pjevati. Bit će to za publiku i za nas sjajan početak ljeta, jedna noć za glazbeno uživanje pod zvijezdama.

Ivan Perić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame