autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM

Pernarove jagode: Hod “malog čovjeka” za život na lancu sreće

Zapanjuje koliko se neki brinu o tzv. ‘malom čovjeku’. Toliko im je važan da bi za njega baš sve dali. Razumiju malog čovjeka. Znaju što on misli, tko mu je neprijatelj, gdje griješi, kako ga voditi ka sreći. Primjerice, tako da mu se podijeli besplatno jagode, kako je pokazao čelni čovjek Živoga zida Ivan Pernar. Mali čovjek zna što su jagode, o njima misli, sanja o 12 kuna kako bi se gozbio tim specijalitetom dok šeće gradom, i Živi mu je zid to omogućio. Istovremeno, drugi mali čovjek, ‘jagodar’ koji prodaje jagode sličnog kalibra za 12 kn, ostao je kratkih rukava. Bijesan, dao je intervju novinama kako bi se potužio na postupak čelnika Živog zida, koji je njegov trud i muku kojim je htio prehraniti malu djecu i zaštedjeti za mirnu starost upropastio besplatnim dijeljenjem istovrsnoga proizvoda građanima, napravivši od njega zapravo majmuna. A cijela je poanta performansa navodno bila ‘ukazati na nerealan tečaj kune’. Ekonomska znanost nam, međutim, kaže da nema besplatnoga ručka i da su te jagode građani ipak nekako platili. Pernar nam nije htio otkriti otkuda je i po kojoj cijeni nabavio jagode, te je isto ostalo u domeni nagađanja, odnosno spekulacije. Da je nabavio više jagoda i počeo ih dijeliti šakom i kapom, uspio bi srušiti cijenu jagoda s 12 kn na 6 ili još manje kuna. Tako je građanima jasno demonstrirao što bi se dogodilo da su umjesto jagoda bile, recimo, kune, a što je jedna od točaka ekonomskog programa Živoga zida. Naime, kad bi Živi zid došao na vlast, počeo bi tiskati kune i izvlačiti ih iz šešira kao Harry Potter, te bi ih dijelio šakom i kapom. Možda bi, ipak, građani morali obaviti neki posao za taj novac. Moguće da bi morali uzgojiti i dijeliti jagode građanima, a država bi im za to davala plaću od novaca koje bi proizvoljno natiskala. Svi bi bili sretni i zadovoljni, jer bi svi radili i primali plaću za svoj rad, jagoda bi i dalje bilo koliko ti duša ište, a i svi bi ih se najeli do guše. Grlom u jagode.

Ili možda nije baš tako? Jer, kad bi svi samo uzgajali jagode, a Živi zid samo tiskao novac, možda bi netko poželio još nešto osim jagoda. Možda toga nečega ne bi bilo tako puno kao jagoda, pa bi tom nečemu cijena skočila. I tome bi se dalo doskočiti tiskanjem još novaca i dijeljenjem ljudima koji bi tako imali još više za kupovinu i tih drugih stvari. No, kako bi novaca bilo sve više i više, tako bi i ljudi podizali cijenu svojih proizvoda, jer njih ne bi bilo više samim time što bi novaca u optjecaju bilo više. Ova elementarna ekonomska pojava kod pune zaposlenosti ljudi zove se inflacija i čini se da joj za sada još nitko nije uspio dobro doskočiti. Ako svi rade i svi imaju puno za potrošiti, cijene će skakati u nebo. Ali, Živi zid računa na malog čovjeka. On zna da je njemu najvažnije da radi, a kakve će biti cijene – a Bože moj, kakve Bog da.

A kakve će cijene Bog dati najbolje znaju oni čiji je to biznis, crkva, jer ona još bolje poznaje maloga čovjeka, pa je odlučila raspisati referendum o – pazi sad – pravednijem izbornom zakonu. Čovjek bi pomislio da su se mali ljudi već opekli o razna obećanja o pravednosti, svijetloj budućnosti i novom ‘humanijem’ svijetu, a osim toga, crkva se do sada držala svojega učenja o dolini suza, prema kojem će pravedniji svijet nastupiti tek tamo na nekoj ‘drugoj obali’. Na ovoj, međutim, nema pravde, jer tu vlada netko drugi. No, ne lezi vraže, i Katoličkoj crkvi u Hrvata se učinilo da bi malom čovjeku bilo teško čekati cijeli život da preplovi rijeku Styx s novčićem od nerealno velikih 5 kuna pod jezikom za splavarinu, pa je odlučila požuriti stvar i pobrinuti se da pravda nastupi sad i odmah. Nije dobro ako je sada i ovdje samo batina, te stoga treba u blizini ipak biti i mrkva. To jest, crkva. I tako su shvatili da maloga čovjeka ustvari muči što ga ugrožava manjina. Sad ćete se vjerojatno upitati kakav je to mali čovjek od kojega ima nešto još manje i beznačajnije. No, manjine poput Srba ili homoseksualaca još su manje od maloga čovjeka u nakupinama koje nazivamo etnički homogen narod, ali su zato prema teorijama ovih ljubitelja malog čovjeka obdarene zloćom koja ih nagoni da porobe narod u kojemu se nalaze. Kao neki zli nametnici. Guba. Sad pokušajte zamisliti miša koji će porobiti slona. Hajde, recimo da je i to moguće ako mu se u času nepažnje uvuče u surlu i uđe kroz nju do glave, pojede mozak i tako zavlada većinom slona.

Hrvatski mali čovjek u tijelu slona, trebao bi se, prema klerikalnim ljubiteljima tog malog čovjeka, osjećati izrazito ugroženo od još manjeg manjinskog miša koji mu se želi popeti kroz surlu i stoga je jedino pravedno rješenje da se ta surla bezpridržajno začepi i mišu zapriječi pristup do slonove glave. U ovom slučaju funkciju glave vrše Sabor i druga tijela vlasti koja odlučuju i o rapsodjeli državnih para. Na taj način, slon će biti slobodan od ugroze i moći će se slobodno svoj na svome kretati džunglom ili, recimo tako, nekom staklanom, razbijajući i gazeći mirno sva demokratska načela oko sebe, dok se mali zli pacovi budu skrivali iza krhotina da ih ne izgazi slonovsko toptanje. Tako bismo, ukratko, mogli shvatiti iskonski užas maloga čovjeka u vrijeme robovanja nepravednim i nakaradnim pravima manjina na posebne izborne jedinice i ulazak u Sabor kroz tu pravno-demokratsku surlu. Osim manjinskih miševa, tu su, naravno, i žene. Minnie Mouse. Nisu manjina, ali su fizički ipak nešto sitnije. Hrvatski ušati Mikiji, mastodonti u staklani, neće, dakako, trpjeti da im slonice feministice nepotrebnim trubljenjem probijaju ionako velike slonovske uši (pogotovo ako se radi o agresivnim afričkim, a ne pitomim indijskim slonovima), te ih tako zlostavljaju ‘na ženski način’, rečeno riječima jednog aktivista na Markićkinom štandu. Umjesto toga, očekuje se da za sobom vuku od začeća minimalno još tri-četiri slonića Dumba i začepe si surle, te da tako svi skupa mašući ušima bez puno sive tvari između i na pogon besplatnih ručkova odlete u Štercovu sretnu demografsku Nedođiju. Ali neće se izvući ni ta djeca, mamicu im, jer ih u školi čekaju ravnatelji koji će po novom zakonu ministra Medveda prvenstveno biti nezaposleni i vjerojatno općenito (s pravom) trajno nezaposlivi branitelji. Pa kad se takvo ravnateljstvo proširi i na odrasle, ravnat će ili braniti i po kućama. Već sada imamo 20000 policajaca i bar 15000 zaštitara pod oružjem, neovisno o kaznenim dosjeima koji više ne predstavljaju prepreku za ostvarivanje takvih karijera, što ukupno sačinjava oko 35000 naoružanih glava velikih ušiju, a malih međuprostora među njima, koje nas brane i štite. Ima da nas sve poravnaju, koliko smo zaštićeni.

Dakako, ni dobro organizirani štandovi, ljudi koji uvjeravaju da je pravda za malog čovjeka upravo u njihovim rukama, ni plemeniti zaštitari – vitezovi kaznenog dosjea koji ih štite od nekih zlih ljudi koji možda ne vole pravedniji sistem nisu besplatni. No, cijena tog ručka također nije poznata, a ni tko ga plaća. Možda je i nešto veća od cijene jagoda. Ali ako se toj gospodi slučajno pokuša prigovoriti, što su pokušale nedavno učiniti aktivistice obučene u ‘sluškinje’ iz Sluškinjine priče, odmah će im netko nabiti na nos da ‘oni plaćaju taj maskenbal’ i da su ‘majmunice’, dok ‘pametan narod radi i muči se za kruh’. Eto, tako ‘pametan narod’ pun ‘malih ljudi’ vjeruje onima koji mu daju besplatan ručak i znaju bolje od njega što ga tišti. Otkud dolaze pare za taj ručak – nije sada bitno. Netko je natiskao novac ili će ga povući iz europskih fondova, makar ga poslije morao i vratiti kad revizija utvrdi nepravilnosti. Kao u slučaju Zagrebačkog sveučilišta. Kad stvar pukne, okrivit će se za katastrofu ili inflaciju špekulante, judeomasone, guštere, nehrvate. Gdje bi ljubitelji maloga čovjeka mogli biti krivi, kad oni nisu nekakvi sorosevski špekulanti i demokratski cirkusanti, iako je izvor novca kojim narodu kupuju besplatne ručkove ono o čemu zapravo mali čovjek može samo spekulirati, nagađati, i što ga to, uostalom, ima biti briga. Nije žvaka za seljaka, a ni informacija za malog čovjeka. A sve će to taj isti mali čovjek na kraju platiti, i pozlatiti, i biti sretan – jer radi se, zapravo o lancu sreće, gdje jedni masovno izvlače zgoditke, a drugi taj lanac samo nose oko vrata kao nevidljivi jaram. I hodaju za život na mitinzima istine koje danas zovemo festivali demokracije, s povodcem i lancem oko vrata. Treba samo kupiti srećku Hrvatske lutrije za ovršni jackpot, odigrati loto 41/91, uzeti kockaste crvenobijele žetone i odigrati rulet na pravu boju – crno, nikako ne crveno – sve će biti jako, jako dobro. Baš kako treba biti. Vlasnici lanaca sreće koji drže vaše povodce vam to ‘garantuju’.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame