autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji POLITIZAM POP COOLTURA TOP VIJEST Zabava

Menažerija menadžera u Hrvatskoj: Kako smo vidjeli svoga Boga u birtiji

 

U Hrvatskoj su, u 21. stoljeću, godine 2018., konačno profunkcionirali tržišni zakoni. Haleluja, Heil Friedman, Hayek uber alles, dogovorna ekonomija je definitivno otišla u ropotarnicu. Više ni najzadrtiji pobornici socijalizma ne pokušavaju nešto slično. Makar, iskreno govoreći, u Hrvatskoj ti zakoni funkcioniraju pomalo neobično. Perverzno. Kao što ni voda svuda ne teče ravnomjerno, nego se negdje više ili manje kovitla, nastaju turbulencije ovisno o koeficijentu viskoznosti tekućine i Reynoldsovom broju, tako je i Hrvatska zapela u nekom rukavcu velike svjetske trgovinske rijeke, kao slijepo crijevce u kojem se sve nešto kovitla i nadiže se gospodarski mulj bez velike zarade ili, općenito, ikakve korisne svrhe. U takvom muljavom staništu još uvijek najbolje uspijevaju menadžeri tipa ‘som’ (po klasifikaciju koju je u nas popularizirao poznati ekonomist i političar, autor 60-ak knjiga, dr. sc. Velimir Srića), koji zamute repom vodu, pa love u mutnom. Takvim igračima na tržištu ne pogoduje previše planiranje i organizirano djelovanje, jer previše toga je vidljivo i jasno, pa se ne može dobro mutiti voda. Na primjer, u Hrvatskoj je osobito prisutan prikriveni monopol, ali se zbog mutne vode to ne razabire sasvim jasno, a često je riječ i o državnom ili javnom monopolu tamo gdje ga po svakoj zdravoj logici ne bi trebalo biti.

Je li, primjerice, korisno da država određuje cijene goriva, pa zato litra benzina umjesto 3,45, koliko bi koštala umanjena za trošarine i poreze na svjetskom tržištu, u nas košta 10 kuna? Dabome, korisno je onome tko je pri izvoru i određuje tu cijenu, a onome kome se ona navali na leđa pri ušću – krajnji korisnik – može samo psovati. Iz mutne vode nije jasno ni kamo ubrane trošarine konačno odlaze. Otplaćuju li se iz njih ceste, kao u Njemačkoj, ili se iz njih možda kupuju zlatne plakete za druga, generala i genijalnog vojskovođu Damira Krstičevića, hrvatskog Aleksandra Velikog, koji je u Hrvatskoj uspio sa suradnicima ostvariti svoj hrvatski M-SAN i osloboditi vlastiti narod jeftinijim cijenama kompjetera koje su – gle čuda – bile takve zahvaljujući činjenici da su bile umanjene za porezna davanja državi koju je stvorio: SSNRH (Suverena, Samostalna, Nezavisna Republika Hrvatska). Primajući ovih dana Zlatnu plaketu za to postignuće, čemu se odlaze pokloniti i djeca školske dobi uskraćena za štafetu mladosti, kojima je to sada jedina dječja radost u nježnoj osnovnoškolskoj dobi, general-menadžer sigurno ne misli da je to kraj njegova ‘sna o sreći’ (kako bi to lijepo rekao Mile Budak), nego poduzetničke vode misli dodatno zamutiti servisiranjem izraelskih aviona F-16, gdje će također kao tržišno najuspješniji ponuđač zagrabiti najveći, odnosno cjelokupni tržišni udio. Ne vodeći uopće računa o tome da je ujedno i ministar koji odlučuje o istom sektoru – vojsci. Ako bi netko u tome eventualno uočio kakav sukob interesa, brige nema, jer se ministar uprave, bivši ministar građevine i lokalni čelnik Nerežišća na Braču Lovro Kuščević pobrinuo da se ingerencije Povjerenstva za sukob interesa svedu u okvire ispitivanja imovinskih kartica dužnosnika. S obzirom da povjerenstvo prema novom zakonu ne bi moglo ni kažnjavati zbog neobjavljivanja podataka u imovinskim karticama, pretpostavljamo da bi moglo dodjeljivati barem plakete za najbolje friziranu karticu.

Međutim, nije ministar Krstičević jedini domoljub u IT i servisnom sektoru (uz već notornog servisera klima uređaja Čermaka) koji tako uspješno posluje na slobodnom tržištu s državom. I brat referendumske pokretačice Željke Markić (AKA Bing), Marijo Živković, od ove je godine postao suvlasnikom firme b4b koja se bavi servisiranjem sustava poslovnog upravljanja (SAP) u velikim poduzećima i državnim firmama, među kojema su INA, PLIVA i drugi, ali i – državna riznica ministarstva financija. Budući da je razvidno da tu nikakvog sukoba interesa ne može biti ako se braco bavi na tržištu biznisom iz kojeg može lako doći do podataka o poslovanju države i najvećih poduzeća, a i do OIB-a svih korisnika riznice, dok seka neovisno o tome prikuplja OIB-e običnih građana za svoje referendume kojima misli nekim slojevima građana smanjiti prava, jer su im tržišne niše jasno odvojene. Ona se bavi sektom, a on sektorima poslovanja. Štoviše, nije više riječ ni o njoj osobno, jer je u mutne vode referendumske inicijative kao šef gurnut bivši – navodno uspješni – mladi menadžer Zvonimir Troskot, ujedno i bivši vratar hrvatske nogometne reprezentacije, koji nam je ispričao potresnu priču o svojim lutanjima bespućima korporativne zbiljnosti i traženja Boga u prolaznim vezama s ženama raznih vjera, da bi naposljetku, vraćajući se pijan iz birtije, shvatio da Bog uopće nije žena. Premazan tako svim mastima i maslacima, Troskot je u troskocima odskakutao do monsinjora Batelje, koji mu je osobno pokazao svog Boga i poručio da se mani ćorava posla zgrtanja para na hrvatskom tržištu, jer je prava lova samo u Isusu Kristu. I otada slijedi samo tog jednog gospodara, iako još, izgleda, nije skupio snagu za izlazak iz ormara glede traženja svojega Boga u spolovima.

No, da se ne bi sve u domaćem menadžmentu svelo na monopsoniju, a donekle i monotoniju, s jednim proizvodom Jezušom za sve kupce usluge, pobrinuo se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji je za Tijelovo, ujedno i Dan grada Zagreba ove godine, izašao s prijedlogom da karta za ZET koja se kupuje kod vozača tramvaja i autobusa košta upravo samo i jedino 15 kuna. Takva diverzifikacija usluge na tržištu još nije nigdje viđena, dakle, lokacijski gledano, karta u tramvaju kod vozača koštat će 15 kuna i vrijediti 2-3 sata, dok će se na kiosku i drugdje moći i dalje kupiti karte od 4 kune u trajanju od pola sata i od 10 kuna u trajanju od sat i po. No, zašto stati na tome? Osobno bih preferirao kartu koja košta 5,39 kuna i traje 38 minuta i 17 sekundi, u prvoj i 40% druge zone, ili da se samo skine s tekućeg računa zadani iznos i prema tom iznosu automatski odredi broj minuta i sekunda vožnje. Ionako, prva verzija karte od 4 kune Bandiću je pala na pamet dok je jedne godine gledao pun mjesec i na njemu se ukazala mala mrlja, koja je poprimila oblik broja 4. Ili tako već nekako. Tijekom godina, prijedlozi za razne karte su varirali, od 15 kuna do sadašnjih predizbornih 4 kune, onako kako se činilo gledajući u mjesec i kristalnu kuglu, a shodno tome varirali su i gubici koje je ZET uprihodio, dakako i neovisno o broju zaposlenih i njihove opreme (mobiteli, uniforme, sprave za kontrolu karata), koji je također varirao, kako pokazuju neovisne studije, ovisno o prirodnom priraštaju Mostara i Širokog Brijega unatrag 20-30 godina.

Iz svega je razvidno da smo se komunističke satrapije u potpunosti oslobodili, tuđmanovski duh u generalstvu i dalje živi (i živjet će vjekov’ma), a usprkos neuspjehu ridikulozne ‘stranke naravnog zakona’ (istarske stranke iz 90ih godina koja je uglavnom preporučivala transcendentalnu meditaciju za rješavanje svih problema), u nas se sve više živi i živjet će se i menažderirati sukladno tim i takvim naravnim zakonima, prije svega zakonima nataliteta određenih područja naše i susjednih država, baš kako nam i obećaju aktualne referendumske inicijative koje se bore za ‘naravni zakon’. A onda ćemo svi skupa vidjeti svoga Boga.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame