Aktualno autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM PRIRODA & DRUŠTVO TOP VIJEST

Nacionalnost Branitelj: Jesu li hrvatski branitelji postali zasebna nacija?

Na prvi pogled, pitanje u naslovu je apsurdno: sama sintagma ‘hrvatski branitelj’ implicira obranu hrvatstva, a time i da braniteljska populacija predstavlja samo dio jedne veće cjeline, hrvatske nacije, u kojoj ispunjava samo funkciju obrane. Otprilike kao kad bismo radilice, vojnike ili trutove proglasili novim i samostalnim vrstama pčela u košnici. Međutim, stvar nije tako jednostavna kako se na prvi pogled čini. Dok narod predstavlja neizdiferenciranu zajednicu pojedinaca koji dijele zajedničke vrijednosti, porijeklo, kulturu i jezik, a etničke skupine su uglavnom povezane krvlju – rodbinski i teritorijem, nacija osim tih osobina ima i političku težinu: pripadnici nacije imaju svijest o svojoj posebnosti i međusobnoj solidarnosti, te je politički žele realizirati. Naciju vodi zajednički duh, koji je s jedne strane utemeljen u prošlosti – zajedničkim iskustvom, tradicijom, kulturom i drugim vrijednostima, a s druge strane sadašnjom voljom da se međusobnom solidarnošću bude jedna cjelina. U današnje vrijeme nije neophodan uvjet formacije nacije jedinstvena etnička skupina ili da već budu postojeći stari narodi, jer im politička osviještenost može dati nacionalna svojstva. Na kraju krajeva, Bošnjaci su narod, zar ne, kao i Amerikanci? Novije nacije mogu se utemeljiti pretežno na pripadnosti jednoj vjeri, a mogu biti i ‘lonac za taljenje’ mnogih etničkih skupina i naroda ujedinjenih zajedničkim duhom, solidarnošću i vrijednostima.

Hrvatski branitelji ispunjavaju neke od ovih uvjeta. Kao prvo, pretežno su formirani od hrvatskog naroda i vjernika katoličke vjere, ali i od drugih naroda i etničkih skupina, poput Srba – pravoslavaca, Slovenaca, Bošnjaka – muslimana, Hercegovaca, Čeha, Rusina, Slovaka, Albanaca, Roma i drugih. Prema tome, moguće je da, ujedinjeni zajedničkim osjećajem pripadnosti, nadrastu ove nacije kao što su Bošnjaci ili Amerikanci nadrasli svoje ishodišne nacije. Kao drugo, politički aktivno jezgro braniteljske populacije krvno je prilično povezano i sklono međusobno formirati poslovne veze, čemu pridonosi i hrvatska tradicija nepotizma, ali i državna politika subvencija i privilegija koja stimulira članove obitelji branitelja. Ako pogledamo situaciju u SAD-u, vidjet ćemo da tamo udovice ratnih veterana samo iznimno imaju pravo na mirovinu veterana ili borca poginulog u ratu, pod uvjetom da se borio 24 mjeseca u komadu ili bio poslan u misiju u trajanju od najmanje 30 dana. Djeca umrlog veterana imaju pravo na korištenje vojničke kantine samo do 21 godine starosti, a nemaju pravo ni na druge materijalne privilegije (subvencije, mirovina, naknade), osim ako im je većina prihoda dolazila od roditelja – veterana, i to znatno više od 50%, zatim ako su mentalno ili fizički nesposobni za samostalan život i rad ili ako su studenti – ali i to samo do 23 godine starosti. Na taj način, a i drugim pravilima i ograničenjima, američki su propisi onemogućili formiranje ‘nacije veterana’ na sisi američkog proračuna, to jest da se privilegije nasljeđuju kao srednjovjekovna feudalna lena u drugoj generaciji, pa se onda – zašto ne – protežu i na treću i tako dalje.

Naši ‘vitezovi’ tako bi doslovno postali baš to – vitezovi, baruni, grofovi, earlovi, markizi. Njihove bi se nasljedne privilegije prenosile narednim generacijama unedogled. Način na koji je zamišljen novi Zakon o braniteljima i kako se primijenio u slučaju Zakona o školstvu i imenovanja ravnatelja srednjih škola, pokazuje da bi i djeca branitelja mogla imati nasljedni privilegij prednosti u zapošljavanju na rukovodećem mjestu ravnatelja škole pred nekim kandidatom koji nije branitelj ili u izravnom srodstvo s nekim braniteljem, na što hrvatska ministrica posprdno odgovara da ‘neće svi ravnatelji biti branitelji’. No, kad pomnije razmislimo, postaje jasno da je pokušaj ministrice obrazovanja Divjak da zakon primijeni u svojem resoru pomalo nalik na pokušaj biblijskog faraona Ramzesa da nekako onemogući političko osvještavanje židovske nacije. Uvlačenjem jednog dijela braniteljske populacije na rukovodeće funkcije, njima se indirektno sugerira da ostanu dio postojećeg političkog entiteta – hrvatske nacije – i da na taj način posredno ostvaruju svoje neskrivene političke težnje za samostalnošću, pa i vlastitim (doduše za sada samo šatorskim) teritorijem na tlu glavnog grada Republike Hrvatske, uz prisvajanje prateće infrastrukture. Ništa čudno za današnje vrijeme ako znamo razne situacije s osamostaljenim teritorijima u državama proizašlima iz bivšeg SSSR-a ili Izrael, kao i Palestinu, koji se bore za isti dio teritorija. Štoviše, čak i da ne postoji pretenzija ‘braniteljske nacije’ na neki dio teritorija Republike Hrvatske, ona je neskrivena kad se radi o dijelovima Bosne i Hercegovine, odnosno bivšoj Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni ili nekoj budućoj ‘Herceg-Braniteljskoj’ u kojoj bi Mostar postao nešto kao Jeruzalem, a područje Neuma u slučaju raspada BiH nešto kao bosanski ‘pojas Gaze’.

Ako bismo pak usporedili situaciju sa samoniklim šatorom usred Zagreba s postavljanjem balvana u ‘kotarevima Knin i Glina’, možemo se pitati nije li i to prvi korak prema uspostavljanju vlastite ‘ŠATRO KRAJINE’ u braniteljskim šatorima, koja bi se postepeno odvajala ili tražila posebna ustavna prava. Jedino nam za sada nije jasno da li bi se radilo o novoj nacionalnoj manjini ili o – zašto ne – konstitutivnom narodu s pravom veta na odluke hrvatskog Sabora. Naime, sve što ovi NEOSUBNOROVCI hoće je samo ‘mali komadić’… kulture, prosvjete, znanosti, obrazovanja, željeznica, brodogradnje, mostogradnje, cesta…. uglavnom, svega. Svugdje bi njihov pravorijek morao biti neupitan i veto bezuvjetan. Pa kad je tako, onda čemu i pravorijek nekakvog ‘hrvatskog pravosuđa’ koje ionako ne funkcionira, kad bismo umjesto toga mogli imati ad hoc braniteljske sudove pravde koji bi sudili nesumnjivo puno efikasnije i brže od postojećih.

Konačno, nisu li sve danas velike nacije nastale na sličan način. Britanska nacija nastala je na arturovskim legendama ispričanim na temelju fantaziranja oko stvarnog vojnika po imenu Artus (ursus ili medvjed), dok bi se braniteljska nacija mogla doista formirati oko ministra koji se također zove Medved. Napad ministra na hrvatskog novinara Indexa koji mu se usudio uplitati u ‘medvjeđe leglo i brlog’, s prijetnjom da će se u njemju ‘probuditi braniteljski duh’ sugerira da branitelje kao naciju ili mističnu zajednicu vodi već neki konkretan državotvorni duh, možda i kao temelj za formiranje nacije branitelja okruglog stola u Ministarstvu branitelja, iako uglavnom bez kurtoazne profinjenosti iz viteških romana i više nalik na manire popularizirane bestselerom autorice Jean M. Auel – Pleme spiljskog medvjeda. Već i sama činjenica da u ‘Svetoj zemlji’, prirodnim i povijesnim granicama za koje je naš Galahad general Praljak ispio otrov, a Lancelot Dario Kordić robijao u Haagu, postoje toponimi Vitez i Stolac – puno govori u prilog razvoju ovakve državotvorne mitologije. Taj ‘duh braniteljske nacije’ oličen je u ‘dignitetu’ i posebnim ‘domoljubnim emocijama’, koje ipak često imaju prizeman cilj – subvencije i druge posebne privilegije. No, u času kad se braniteljskog Mojsija više ne bude moglo kupovati privilegijama, oni bi se mogli odlučiti za svojevrstan ‘egzodus’ iz ‘egipatskog ropstva’ Euro-plenkijevim sotonskim liberalima. Moglo bi se također, vjerojatno, pokazati da postoji velik stupanj preklapanja između braniteljske populacije i populacije nekadašnjih njemačkih gastarbajtera iz ‘pasivnih’ krajeva bivše države, budući da volja za odlaskom u pečalbu i volja za odlaskom u rat imaju često sličnu psihološku pozadinu. Otuda, vjerojatno, prezir braniteljske populacije prema današnjoj ekonomskoj emigraciji u Irskoj i Njemačkoj, jer dok je ondašnjim gastarbajterima bio cilj vratiti se u postojbinu s ‘bijesnim’ Mercedesom ili buntom dojč maraka, te cijeloga života dotacijama hraniti rođake zaostale u domovini, današnji gastarbajteri ostavljaju u strahu od ovrha i hrvatskog pravosuđa iza sebe spaljenu zemlju i rasprodanu imovinu, odlazeći vjerojatno s namjerom da se više nikada ne vrate i pobjegnu od ‘vrijednosti’ koje im je ova prethodna generacija emigranata ostavila u nasljeđe.

Netko će sigurno reći da pretjerujem i da nisu valjda branitelji jedina privilegirana skupina ili problem ove države. Naime, ima još skupina koje su privilegirane ili pozitivno diskriminirane, u sklopu politike EU-a kojom se regijama ili manjinama, te deprivilegiranim društvenim skupinama nastoji dati veća snaga i tako ih učiniti korisnom protutežom nacionalnim državama. Uzmimo, na primjer, Romi. Zar su branitelji više pozitivno diskriminirani od njih?! Gdje je tu ‘braniteljska nacija’? No, Romi su, hm, nacija. Čak i dosta stara nacija. Dobro, onda su tu LGBTIQ i još neki, koji su svakako posebno privilegirani u odnosu na ‘hrvatsku većinu’. Da, doista, no još nisam čuo za nasljedne privilegije tih skupina, čak štoviše, nije mi poznato da je i moguće da njihov nasljednik u nekom, uzmimo, braku, konzumira ikakvo nasljedstvo svojega prednika. Eh, reći će onda bijesan desničar, pa tu su onda žene i Istanbulska konvencija. Ako su braniteljske udruge novi SUBNOR; što je onda tek GREVIO, koji iz nadnacionalne pozicije dirigira nacionalnim pravom i nameće se demokratskoj volji većine? Doista, to je možda tako, no kako vidimo – braniteljske težnje spram ženske populacije uklapaju se u referendumske težnje klerikalno konzervativnih skupina, već i samim time što su, populacijski gledano, branitelji pretežno muškarci. Ako bi se među njima i našla koja žena, to bi više bio nekakav kuriozitet. Branitelji, onako okvirno, izgledaju kao da su mentalno ispali iz Sluškinjine priče i time se ipak razlikuju od SUBNORA unutar kojeg je AFŽ imao prilično značajnu ulogu ‘društvenog korektiva’.

Da rezimiramo, ako branitelji ipak ne uspiju postati zasebna nacija ili konstitutivan narod, njihov bi se status kao poludržatvotvornog entiteta unutar Hrvatske ipak mogao bolje regulirati. S jedne strane se otvara mogućnost formiranja posebnog viteškog vjerskog reda, nalik na već poznate ‘vitezove svetog jeruzalemskog groba’, čime bi se izbjegla potreba sklapanja posebnih ugovora nalik na vatikanske, što smo već mogli vidjeti na primjeru novog Zakona o braniteljima koji ide upravo u tom pravcu. Vitezovi ‘svetog traumatskog stresora’ mogli bi, primjerice, ostvariti korisnu sinergiju sa svjetskom farmaceutskom industrijom u slučaju ako bi se, kako zaziva Sir Ivić Pašalić, ponovo formirala koalicijska vlada HDZ-Most i Orešković se vratio u zemlju kao premijer. S druge strane, kao vjerska zajednica s posebnim nasljednim privilegijama, mogli bi poslužiti kao temelj novog, stališkog društva, na razvalinama bivše Republike, što otvara doista neslućene mogućnosti u sinergiji s drugim takvim pozitivnim društvenim kretanjima, ako pratimo referndumske inicijative i već spomenutu megapopularnu seriju ‘Sluškinjina priča’ nastalu prema romanu spisateljice Margaret Atwood. U takvoj ‘Rvackoj Gileadskoj Republici’ moglo bi, doista, doći do konačne realizacije ‘težnji braniteljskog naroda za svojom državom u prirodnim i povijesnim granicama muških mozgova i ženskih uterusa’, ako već ne i na stvarnom teritorijalnom planu.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame