Aktualno autorski tekstovi Glazba POP COOLTURA showbiz Zabava

Museum Katran: The Place to Go Escape from this Prćija

Za Katran sam čula još prije 7, 8 godina. Bio je to divan period mog života: bila sam oparena nekim nasljedstvom mog pokojnog Papija, radila sam s Bacačima sjenki kao asistentica produkcije i brinula se o jednoj divnoj djevojčici kao Marry Poppins, de facto živjela u uredu Bacača u Martićevoj i često sa svojim društvom zatvarala Pif.

Živjela sam neopterećeno i veselo sa svojim Prijateljima i išla isključivo za svojim srcem koje me potom 2012. konačno odvelo u Berlin, grad koji me počeo zvati kao neki glas u mojoj glavi, a nisam shizofreničarka. I tako sam radila, provodila se, planirala i bilo me po cijelom gradu.

Tako sam se za maškare 2011. nakon jednog mučnog i bljakastog date-a zadesila s mojom Milanom i njenim tadašnjim dečkom Ivicom na Halloween party-u u Katranu. Ona je bila Phantom of the Opera, on mačak s repom, ušima i make up-om, a ja sam tu zimu furala svoj rebrasti super smeđi kaput, imala sam dugu kosu do pola leđa i svoje omiljene poluvisoke čizme. I dok sam pomalo frustrirana stajala u redu i svađala se s nekim debosima koji su se htjeli ubaciti ispred mene u red, smislila sam da sam se maskirala u djevojku Corta Maltese-a, jer je to moj omiljeni strip junak i muški duh za kojim sam u to vrijeme tragala kako bi mu postala životna družica i konačno zasnovala obitelj. U red se debosi ubacili nisu, Milana i Ivica su već bili u elementu, a Katran je upravo kuhao na svim mogućim i nemogućim floor-ovima.

Kakva promjena stanja svijesti! Debilček s kojim sam bila na date-u zaboravljen je u roku keks, uzela se neka cuga na šanku i đuskalo se do dugo u noć.

Potom sam u proljeće 2012. otišla u Berlin koji kao da me jedva čekao. Umišljeno?! Niti najmanje. Kada bivate i trudite se iz petnih žila živjeti i raditi i od svog rada pokušavate živjeti i napredovati, stvarati i nešto dati i društvu u ovom sirotom gradu i ovoj pretužnoj zemlji, kada ste potplaćeni i kada nitko ne kuži što sve možete i hoćete, pa kada tome dodate neizmjernu tugu za pokojnim ocem, ljubavna razočaranja i svakodnevne rasprave s raznim uredskim i šalterskim zaposlenicima, pa i običnim jadnim ovršenim sugrađanima i kada vas guše smrdljive fasade i male ulice i wanna be ekipa i kenjanja svakojaka i svakodnevna, onda kada dođete u Berlin imate osjećaj kao da ste došli među svoje Ljude i da ste konačno pronašli svoje mjesto pod Suncem.

(Na portalu Ravno do dna možete pročitati moju reportažu iz Berlina, op.a.)

No, život kakav već je, a često nije fer i na putu vam se nađe 1001 prepreka, tako sam se morala te 2012. iz Berlina vratiti, pa sam ga se ponovo dokopala 2014., ali sam na moju veliku

žalost i nesreću morala ponovo “kući”. I tako su godine tekle, uz veliku muku i trud probijala sam se svaki dan kroz bespuća bezgranične ‘rvacke gluposti, jala i svih ostalih sranja koja nas okružuju, a na taj grad mislim svaki svaki dan kao o nekoj predragoj osobi koja mi je obilježila

život i o kojoj sanjam kako ću joj ponovo pohrliti.

I dok život ide svojim tijekom, tješim se svim mogućim in put-ima iz Njemačke, radim kao sudski tumač za njemački, čitam knjige na njemačkom, gledam filmove Wima Wendersa i slušam njemački hip hop i čekam dan kada ću opet krenuti gore, a to će biti pretty pretty soon.

Živjeti s takvom vrstom čežnje i potrebe nije lako, ali uvelike olakšavaju brojni Ljudi ovoga grada koji pripadaju duhu Berlina i sve brojnija mjesta u gradu koja liče na Berlin. Jedno takvo mjesto je i Katran odnosno Muesum Katran.

Preko fejsa sam saznala za Katran Dance Festival 16.06.2018. i preko messanger-a se uz pomoć ljubaznog Davora akreditirala za posjetu festivalu kako bih napisala ovaj izvještaj odnosno ponovo posjetila mjesto o kojem razmišljam već 7 godina, jer ga vidim kao odličan venue za jedan moj festival koji želim pokrenuti čim čim prije tim tim bolje, a zvati će se “Zagreb loves Berlin”, jer sam u Berlinu upoznala presjajne kreativne ljude, slikare, grafitere i glazbenike, a kako uvijek mislim veliko, tako u Zagreb želim dovesti najbolji berlinski i jedan od mojih omiljenih bendova svih vremena – Seeed. Chekck them out!

 

U Katran smo se moj fotograf, koji je ujedno i moj zaručnik, a od 07.07.2018. i suprug (ah nepotizam, taj divni nepotizam), Josip i ja uputili tek iza ponoći. Pripreme oko vjenčanja i sva moguća i nemoguća sranja koja se dogode tijekom dana iscrpljuju moje 39-godišnje tijelo, pa sam čak htjela i odustati, ali Svemiru hvala što sam ja pronašla svog privatnog Corta Maltesea, koji je rekao “Ma daj ajmo van!”. Olakotna je okolnost što živimo na Kozari boku, pa nam je Katran skoro pa kvartovski klub.

Fino smo se zbegecali, ubacili Faithless u automobilski cd player i krenuli u noć. Parkirali smo u tvorničkom krugu na Radničkoj 27 i prvo sam upala u krivi klub!! Uz puno smijeha i pomoć ljubazne Jelene, blagajnice/gardobijerke kluba Depo znala sam gdje moramo poći. Nakon malo peripetija oko nepostojanja mog imena +1 na popisu, ali uz isto tako veliku ljubaznost i puno smijeha, naknadno smo upisani i ušli smo u klub.

A MUSEUM Katran je zaista The Club! Odmah vas zapljusne ugodna atmosfera, razni zvukovi s mnogih katova i iz mnogih prostorija. Šankovi rade besprijekorno i na moje veliko iznenađenje upali smo na live act meni potpuno nepoznatog mladog benda High 5 koji su nastupali na upravo kazališnoj pozornici s finim plišanim zavjesama koje je po završetku koncerta zatvorio resident Mario Peterković, a za DJ putl popeo se Denis Murković sa Radia 808.

Puštao je hip hop hitove i neke hip hop klasike (naručila sam si Ice T-a, ali ga nisam dočekala), ekipa je bila uglavnom mlađa, ali vrlo pitoma i vesela, plesalo se, pilo se, Josip je fotkao, ali kako ljubav zaista ide kroz želudac, a ja kuham kao Stevo Karapandža (ozbijno 🙂 ) tako je mom prejedenom Josipu malo pozlilo, oblio ga je znoj, pa smo ipak pošli kući.

Stoga ne zamjerite što fotke nisu super fancy i sexy hot, ali nešto od atmosfere je uspio uloviti. Vama toplo preporučam da posjetite MUSEUM Katran, pratite ih na njihovoj istoimenoj FB stranici i uživajte u prostoru i atmosferi lišenima naše sive svakodnevice.

Davor, s kojim sam dogovarala akreditaciju, najavio je drugo izdanje 90’s ARE BACK FESTIVAL-a koji će se održati u listopadu 2018. na 4 floor-a, 8 (!!) DJ-eva i uz jedan live act.

Do sljedećeg čitanja veseli i zdravi bili!

Love,

Andreja Babić soon Bosnar

Fotografije: Josip Bosnar

Andreja Ivanova Babić

Andreja Ivanova Babić

Komentari

Reklame