Aktualno autorski tekstovi inmediasres POLITIZAM POP COOLTURA PRIRODA & DRUŠTVO SVAŠTARA Zabava

European youth event (EYE 2018): Konferencija mladih europljana, ali u drugom planu

– Stvar je vrlo jednostavna – rekao sam vođi (od milja zvan organizator putovanja koji je jedini zaslužan da se nismo izgubili ili na koji drugi način propali u ovom pothvatu o kojem trenutno čitate) i dvoje meni najbližih kolega i suputnika trudeći se zvučati puno opuštenije nego što sam doista bio vidjevši munju kroz staklo autobusa. – Večeras ćemo ili poginuti ili zaraditi predobru priču za prepričavanje.

Trinaestero studenata Fakulteta političkih znanosti putovalo je u autobusu na relaciji Karlsruhe – Strasbourg jer se u dotičnom francuskom gradu, u Europskom parlamentu, održavao European Youth Event (EYE 2018). Plan je bio sljedeći: zapiti se u nekom parkiću pod vedrim nebom, doručkovati, pokupiti karte za javni prijevoz na željezničkom kolodvoru, registrirati se na konferenciju i taman će tada valjda doći 14:00 sati kada će se otvoriti recepcija hotela pa ćemo konačno se moći smjestiti u naše sobe. Međutim, tamo negdje na tom mračnom autobahnu, primjetili smo sijevanje koje je najavljivalo dolazak oluje. Samo po sebi banalna stvar, međutim, kako su neki rekli, a internet potvrdio, Strasbourg ima nezgodnu rutinu vrlo ranog zatvaranja svih javnih i ugostiteljskih mjesta.

„Ipak imamo dva kafića koja rade do četiri ujutro pa se možemo tamo sjesti“, rekla je prijateljica gledajući u mobitel.

Cijelu noć na ulici? Sacrebleu!

Kada je autobus konačno stigao u Strasbourg u petnaest do ponoći, nitko od nas nije mislio tratiti ni sekunde potrebnije od toga da pokupimo prtljagu. Samo da što prije nađemo te kafiće koji bi trebali biti negdje u blizini centra i da izbjegnemo kišu. Ipak, žurba nas nije spriječila da se ogledamo po gradu u kojemu ćemo se zadržati idućih pet dana. Bili smo očarani njegovom ljepotom i atmosferom i odmah nam je postalo jasno kako smo ušli u jednu prekrasnu i živahnu sredinu. Tipičan je to grad zapadne Europe kakav bi i očekivao prisjećajući se fotografija iz osnovnoškolskog udžbenika iz geografije. Lijep, uređen i za pretpostaviti, malo zatvoreniji od Zagreba zbog reda i mentaliteta onoga što iz naše vukojebine možemo gledati kao kvalitetnu civilizaciju 21. stoljeća. Svi su izlozi bili zatvoreni, ali grad je bio pun ljudi. Nakon divljenja velebnosti Strasbourške verzije katedrale Notre dame, zaključili smo da ipak neće biti ništa od onih kafića. Prvi je bio prekrcat za grupu od trinaestero ljudi, baš kao i onaj drugi kod kojega je ipak veći problem bio što je previše otmjen, pa automatski i preskup za studente iz Hrvatske. Srećom, vrijeme se razvedrilo i oluja nas je zaobišla nastaviši dalje prema Njemačkoj. Na kraju smo se smjestili na Gutenbergov trg i izvadili alkohol kako bi nazdravili sretnom dolasku. Ljudi su se i dalje kretali, ali sve više prema svojim domovima i ulice su polako postajale sve praznije. Iznimka policijskih patrola koje su nas povremeno obilazile u nadzoru grada. Ali, kako je atmosfera postajala sve ugodnija svakim novim gutljajem, tako smo se nesmetano mogli diviti i komentirati na hrvatskom onaj period kada počinju noćne bizarnosti bez straha da bi nekoga naši komentari mogli razljutiti. Tako smo nagađali o priči sredovječnog muškarca koji je pognute glave s buketom ruža sjedio na klupici malo dalje od nas. Teorije o tome kako mu je propao spoj ili kako su mu ljudi davali cvijeće kako su ga susretali, propale su kada je na tom istom trgu sjeo jedan zaljubljeni par, a ovaj je potrčao pokušavajući im prodati cvijet. Kako je jedna frendica izvadila kupovni kolač, a mi se zezali da kad nemamo kruha možemo jesti kolače, tako je po vrlo solidno osvjetljenom trgu protrčao neki tip s upaljenom svjetiljkom na glavi. Dok su ostali pokušavali zaključiti koja je logika iza takvog poteza, zaključio sam da taj tip mora biti neki suvremeni francuski prosvjetitelj. Odjednom, kiša se vratila i sa središta trga potjerala nas da se stisnemo uz ulaz jednog haustora. Napuštali smo ga zbog jedne piš pauze gdje smo nažicali onaj luksuzni kafić da nas pusti u WC (tim ljudima treba dati nagradu za humanitarnost), a potom kako se kiša smirila, nas šest od trinaest je odlučilo da bi se još malo glupirali po gradu. Krenuli smo u smjeru katedrale kad je kraj nas prošao neki tip koji je na mobitelu puštao pjesmu „Ghost busters“ u društvu dviju prijateljica koje su energično, veselo i poletno plesale na tu kultnu melodiju.
„Je li moguće da već haluciniram?“ – upitao je zbunjeno vođa koji je poput svih nas budan najmanje od pet sati ujutro prošlog dana.
Međutim, niti smo halucinirali njih, a ni prelijepe ulice koje smo obilazili pod okriljem noći. Tu i tamo se mogla naći poneka grupica simpatičnih francuza i još simpatičnijih francuskinja koji su nas žicali cigarete ili čak i običnu bocu vode jer se doslovno nigdje nije ništa moglo nabaviti. Uglavnom, za sve što se dalje događalo morali ste te večeri zapit se s nama da biste sada shvatili poantu, a o naslikavanju nema previše smisla pisati.
Kada smo se vratili nazad do Gutenberga mogli smo lagano ići prema željezničkom kolodvoru koji se otvara u pet ujutro i pod svojim krovom ima klupice na kojima ćemo nesmetano moći uhvatiti koji sat sna. Tako je i bilo. Na potpuno praznom kolodvoru potrčali smo i okupirali klupice. Neki su već prešli onu fazu u kojoj im se više nije spavalo, pa su se ponudili za stražu za nas koji smo ipak htjeli podleći snu. Savršeni omjer umora i alkohola omogućio mi je da, nagrbljen nad svojom prtljagom, malo i odrijemam.

Ma može da je i Bastilla, bitno da ima krevete

– Fakat mi se čini da smo bili dobra ekipa – rekao sam kolegici dok smo se vozili u busu u dok se sve to događalo, u nepoznatom smjeru za koji mogu pretpostaviti da je ipak bio Zagreb.
– Pa da – odgovori mi kolegica. – Složni smo i…
Trgnuo sam se i vidio hrpu užurbanih ljudi i nekoliko vojnika s puškama koji su potvrdili kako izvanredno stanje zbog terorističkih napada još uvijek nije gotovo. Onaj omjer umora i alkohola mi je potpuno pošemerio percepciju, a bol me protiv moje volje primorala da se nekih pola minute vrpoljim u stolici. Nisam znao koliko je sati, a svi podražaji oko mene su bili toliko intenzivni da sam mislio da će mi glava eksplodirati. Pogotovo zbog sna u kojem je sve završilo dok u stvarnosti još nije ni za stvarno počelo.
– Le monsieur…. – rekla je žena na razglasu i zatim nastavila nabrajati nešto što ni kolege koje su znali francuski nisu razumjeli, a uz pogled na one spomenute vojnike cijela stvar je zvučala poput uzbune usred nekog napada.
Ipak, lagano sam došao k sebi i doznao da sam spavao svega sat i pol. Zaletio sam se u jedan obližnji kafić na kavu i kroasan kako bi barem nešto pojeo jer je postalo očito da neki obilniji doručak zasad ne treba očekivati.
-Probajmo naći volontere s kartama za javni prijevoz – predložio je vođa.
Otišli smo kolegica i ja s njim i naišli na nekoliko djevojaka u plavim EYE majicama.
– Nismo još uspostavili štand ali svakako vam možemo odmah dati karte – rekla je na engleskom vesela i barem mi se činilo, naspavana volonterka. – Kako vam se zove grupa?
– Croatian cookies – reče vođa grupe.
– Ajme, znam vas, super vam je ime – reče oduševljeno volonterka dok smo čekali da druga volonterka izvuče karte s našim imenom iz torbe. – Vi ste prvi koji ste stigli. Upravo ste izašli iz vlaka ili?
Međusobno smo se pogledali u slatko-umornome smijehu pa smo objasnili situaciju.
– O moj bože – rekla je volonterka dirnuto. – Ali, imate li smještaj, da vam pomognemo?
Zahvalili smo se i rekli da ćemo nakon registracije otići u hotel. Ali, za to je trebalo čekati još nekoliko sati. Iskoristili smo ih kvalitetno: za jelo i malo razgledavanje grada po danu, ali umor nam se sve više uvlačio pod kožu. Čak nije toliko bio ni problem u samom nedostatku sna, koliko u činjenici da nam je kolektivno bilo neugodno što smo smrdili kao krastavci ukiseljeni u jetri psećeg leša. Konačno smo došli do parlamenta. Sunce je pržilo i stali smo u dugi i ono najgore, paralizirani red ispred ulaza na ulici. Ipak, jednom kad se sve pokrenulo, stvarno nam nije dugo trebalo da dođemo do reakreditacijskog centra. Usput smo stali na pozornicu gdje smo se na vođin prijedlog fotografirali sa zastavom (ne)mile nam domovine.
– Smileeee – rekla je zbilja entuzijastična volonterka.
Ustvari sam iznenađen koliko nasmiješeno izgledamo s obzirom na stanje u kojemu smo bili.
– Kako se zove vaša grupa? – upitala nas je druga volonterka kada smo se probili do štanda.
– Croatian cookies – ponovi naš vođa.
– Ajme, to ime mi je bilo tako super kad sam ga vidjela – reče potvrdivši da smo očito postali apsolutni hit među organizatorima. – Čekajte, jeste li vi ona ekipa koju je cijelu noć provela na ulici?
– That’s us – rekao sam s najširim mogućim smiješkom.
– Ali, jeste li se snašli na kraju sa smještajem?
– Da. Upravo idemo u hotel – reče vođa.
Tako je i bilo. Hotel nam,  je otvorio svoja vrata, a ljubazni recepcionar podijelio ključeve. Smrad nikad nije bolje dokazao da mana može postati neizmjeran izvor snage. Samo zbog njega sam našao energije da se otuširam, pa tek onda, svladan umorom bacim u krevet koji sam, kao i sobu, dijelio s već usnulim vođom (krevet je služio samo za spavanje, molim vas, nemojte dobiti krivu predodžbu).
Kasnije sam s vođom i manjom grupom kolega nazdravio pijuckajući, unatoč svim obeshrabrenjima francusko pivo i zaključili smo kako je bilo lijepo biti hippie na jednu noć, ali da je i fenomenalno što sad konačno imamo smještaj. Posebice, jer ona oluja koja nas je jučer zaobišla se ipak vratila i te noći toliko smočila i potresla Strasbourg, da su na stranici EYE-a objavili kako će se jutarnje aktivnosti njihova Yo! festa otkazati.

Kvragu, rekao sam uredniku da ću pisati o konferenciji

E da, čovjek bi nekako očekivao da bi trebao izvjestiti sa same konferencije što je bilo i tako to, a ne pisati o našem klošarenju i tu glumiti nekog gonzo novinara koji piše bajke. No, nemam baš tu nešto posebno reći ( a i volim izigravati gonzo novinara pa vam tu pišem bajke). No uglavnom, evo nekih općih informacija. EYE konferencija se prva dva dana lipnja održavala u Europskom parlamentu, a cilj joj je bio približiti mladima EU (čitaj, ubiti euroskepticizam), čuti njihova rješenja na goruća pitanja iz raznih područja i prodiskutirati ih s europskim zastupnicima koji bi onda one najbolje doista i predložili na budućim sjednicama i implementirali u zakone. Iznad svih očekivanja, konferencija je privukla 9000 mladih iz cijele Europe, a osim rasprava u parlamentu, ispred njega se organizirao Yo! fest koji je trebao poslužiti kao mjesto za opuštanje i upoznavanje s drugim grupama mladih. Među ostalima, teme su bile iz društva i politike, ali kako sam novinar s diplomom ekološkog tehničara, onda sam se prijavio i motao najviše na temama ekologije i digitalne revolucije. Bile su zanimljive i imao sam priliku upoznati zanimljive ljudi koji bi sutra doista mogli učiniti svijet boljim mjestom. Međutim, novinarski gledano, članak bi vjerojatno bio zanimljiviji da sam otišao na neku od debata o emigraciji ili općenito politici.

Skandali i facebook ode gadosti, ali i s nešto radosti

Tako je na raspravi o migrantima, kako sam čuo od drugih ljudi, došla ni manje ni više doli delegacija mladeži Front National i napravila kaos u parlamentu dok su se htjeli izboriti za riječ. Na jednoj drugoj pak tribini, ako sam dobro shvatio, jedna osoba iz Maroka je ispričala priču o svome prijatelju koji je ubijen od strane marokanske policije bombom na prosvjedu protiv tamošnjeg kralja. Priča koja je najprije rastopila srca okupljenih, upala je kontroverzu kada je isti taj marokanac rekao kako je bomba došla iz Francuske., nakon čega je voditelj debate rekao kako je to „prekompleksna tema za trenutnu raspravu“. Facebook grupa sudionika EYE-a, eksplodirala je u statusima, komentarima i raspravama, o pitanjima migracije, kolonijalnim grijesima zapadnih sila i svađama konzervativaca i liberala o tome što su prave europske vrijednosti.
Onda su problemi čak i otišli dalje od toga, a ticale su se generalnog zatvaranja svakog u svoju klapu na nacionalnoj razini na Yo! festu. Primjerice, ako ste austrijanci koji žele sjesti na vreći kraj talijana, talijani bi vam rekli kako tu vreću čuvaju za ostatak svoje ekipe (Da ne bi sad bilo da sam se nešto okomio na talijane, princip je vrijedio za sve grupe iz svih zemalja).

„Ako ne možemo dijeliti vreće, kako ćemo dijeliti Europu?“, stajalo je u zaključku frustiranog i nezadovoljnog statusa jedne sudionice.
Iskreno nisam vjerovao, kolika se pomutnja stvorila na cijeloj konferenciji dok mi kolegica nije pokazala na mobu spomenute statuse. No ajde, barem su ekolozi bili produktivniji. A i neki naknadni statusi koji su se počeli pojavljivati na grupi o tome kako je vikend bio lijep i zabavan pokazuje da ipak nije sve bilo tako crno Uz to, još jedna lijepa vijest (zbog koje ovoliko i kasnim s tekstom o EYE-u) bila je da sam se preko te konferencije skompao s jednom novinarkom iz Nizozemske koja me spojila sa stranicom European storytellers za koju sam objavio i prvi tekst. Živjela globalizacija!

Još malo o fenomenalnom gradu

Croatian cookies, nakon svega što su prošli nisu baš nešto pretjerano marili za daljnje nesuglasice novih europskih generacija. Zadnjeg smo se dana raštrkali na sve strane grada i uživali u njegovim ljepotama i čarima.

– Moraš pisati o Block partyu – reče mi jedna kolegica.

Radilo se o tulumu na koji smo sasvim slučajno naišli. Nekih deset, dvadeset breakdancera, doslovno od četrdesetogodišnjaka do nižih razreda osnovne škole zajedno su plesali, podržavali se i bodrili, priredivši izvrsnu predstavu i atmosferu dok su grafiti majstori oslikavali svoja djela po zidovima u pozadini. A atmosfera nedjeljnog dana bila je krunski i finalni dokaz kako je Strasbourg grad s velikom i prekrasnom dušom: od skejtera u jednom gradskom parku, do svake ulice koja je unatoč poluzatvorenom gradu bila obilna ljudima i sitnim užicima, kao što su druženja, igra obitelji s djecom i slično. Tako je to valjda u malom gradu jedne fino uređene države, koja iako ima svoje probleme, ipak ljudima otvara mogućnost samoostvarenja. No, ako bi se neki poveli za onom, kakav narod, takva vlast (a Francuska je po toj mantri zbog njene slavne revolucije svakako najpoznatija), nije mi ostalo drugo doli uživati u okružju njihova divna mentaliteta, dok smo čekali bus koji nas je vodio nazad u blato europske margine.

Ivor Kruljac

Ivor Kruljac

Ivor Kruljac

Novinar, publicist i književnik. U slobodno vrijeme voli studirati.

Komentari

Reklame