autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM showbiz Sports

Šahmat: Hrvatska versus Argentina – navijanje s vukovima i hrvatska šutnja

Dječja su usta najpametnija. Prolazeći pokraj kafića punog navijača koji su uz televizor čekali početak utakmice Hrvatska:Argentina, mali je rekao: “zavijaju”. Mladi tata na to je važno upozorio: “ne zavijaju, navijaju”. Ako se i njemu učinilo da je štos dobar, svejedno je dijete morao naučiti ispravnom terminu. To mu je i dužnost, kao roditelju. Pa makar i stvarno zavijali kao vukovi. Neka dijete nauči kako treba. Kad tad postat će punoljetan i glasati, a izbor je velik: za HDZ glasaju stare budale, za SDP urbane budale, za Živi zid mlade budale, a za Most crkvene budale. Mladi tata vjerojatno je jedan od rijetkih hrvatskih optimista, koje zaziva premijer Plenković, i koji još vjeruje da se nešto može postići glasanjem na izborima.

Oni koji ne glasaju, a i dalje su nekim čudom u Hrvatskoj, ti zavijaju. Ili pak navijaju dižući uvis desnice, kulturno se uzdižući praizvodeći za svoju dušu zajedno s reprezentativcima u svlačionici početne riječi monodrame Božidara Alića “Bez lustracije nema Kroacije”, opijajući se pjesničkim slastima uvodnih taktova Thompsonovih Čavoglava. Ako ništa drugo, utakmica Hrvatska – Argentina bila je jedinstvena prilika da Stier i Pilsel jednom budu na istoj strani i tako ostvare ‘hrvatsku pomirbu’ na stranom terenu.

Na mladima svijet ostaje, no kako se čini, mladi i pametni nam odlaze iz ove zemlje u svijet. Šaljemo u svijet informatičare, a iz svijeta nam političari s Kolindom na čelu u strahu od nadolazećeg financijskog sloma države pozivaju potomke ustaša, kako ne bismo, ne daj Bože, morali primati afričke migrante. Izolirana iz svjetskih tokova, najbjednija članica EU-a Hrvatska sve više postaje opustjela ravna ploča, šahovnica, s još svega par ostarjelih pijuna i kraljem u pat poziciji, pa još iz inata mora igrati i crnim figurama, već poraženim u onom prijašnjem velikom ratu.

Činjenica je: majka, žena, i kraljica više ne vidi u prosječnom Hrvatu svojega kralja i oca potomstva. Za razliku od Albanaca, koji su svojim poznatim populacijskim bumom uspješno istisnuli Švicarce u vlastitom nogometnom timu i pobijedili Srbiju, radeći prstima orlovske znakove i tako slaveći pobjedu, Hrvatska može računati samo na popunjavanje vlastitih desetkovanih redova odnekud izvana. Sudeći prema odabiru Nine Kuluz, majke malog Cezarea, što potkrjepljuje i primjer prve kraljice u Hrvata – Severine –  Hrvati više nisu u ozbiljnoj igri za prokreaciju, stisnuti između konkurencije Midinog efekta dubokih džepova sa zapada i prijapizma s istoka. Istina, mrak zbog iskopčane struje nekad može biti poticajan, ali stres zbog ovrhe za neplaćene račune i Finine blokade opasno ugrožava libido prosječnog mužjaka, kao i želju za opterećivanjem dodatnim kreditima radi podizanja potomstva, što državni organi i demografi uporno odbijaju uočiti.

Kad je pak riječ o hrvatskoj pravnoj državi, ona ne ploči već odavno ne funkcionira bez značajnog pritiska izvana, pa se figure u slobodnom stanju kreću kamo god hoće i kako hoće. Najjače obično pojedu one manje koje bježe, nastojeći se probiti iz obruča besmisla koji se sve više steže oko njih i uteći preko ruba ploče u kakvu takvu normalnost. Ponekad se ugroženima nađu i neke veće figure na ploči, kao što je Agrokorov Gazda – u najmanju ruku top u igri – pa se isti kao vrhovni lopovski komandant pobrinuo da mu dobavljači napune torbu za bijeg parama od kredita Sberbanka kojeg je sumnjičavi čelnik Maksim Poletajev isplaćivao izravno na račune dobavljača. Jednostavnim potezom dio novaca vraćan je automatski na račun Agrokora kao “pogrešna uplata”, a Sberbank je ostao kratkih rukava. U konačnici nagodbe ipak s 48% vlasništva nad posrnulim koncernom, Poletajev je skinut s vrha zapovjedne piramide izravno od vožda Putina i prekomandiran na Balkan kako bi dalje ‘nadzirao operacije’. S Rusima nema zafrkancije, ali i s njima se ovdje u povijesti znalo izlaziti na kraj, baš kao i s Nijemcima, Austrijancima, Francuzima, Englezima i svim drugima koji su smatrali da se može nešto ozbiljno napraviti. Na kraju bi uvijek torbe pune para isparile u pravcu nekih neobičnih država i zona, kao što je i obećana zemlja Argentina, uz žrtvovanje naivnijih ljudskih snaga koje se uvijek zateknu na šahovnici kako bi odigrale ulogu statista u efektnoj žrtvi kvalitete radi spašavanja kraljevog dupeta. Baš kao da svi ovise o tom jednom dupetu, kao u šahovskoj igri.

Štoviše, kao što je nekad Marks tvrdio da je rat zapravo nastavak politike drugim sredstvima, tako je danas globalizirana ekonomija nastavak rata drugim sredstvima, dok je ‘sočan’ razvod braka možda nastavak seksa drugim sredstvima. Uglavnom pravnim, a i medijsko-propagandnim. Tko može reći da Argentina zapravo nije u ratu sa stranim kompanijama koje je nastoje osvojiti (oni bi rekli: razviti, kao što su nekad europski kolonizatori civilizirali strane civilizacije), a da banke nisu financijski tenkovi koji se koriste za osvajanje korporativnog terena. Agrokor, također, nije imao izbora nego da bude skupo kreditiran ili se prikloni stranom osvajaču. Kao gubitnik u bitci, pripao je slabijoj strani, onoj ruskoj, koja će ga najvjerojatnije razvijati kao poligon za mutne podzemne operacije u kojima još jedino može biti konkurentan. Bitka Nine Kuluz za sina unaprijed je izgubljena, jer dok se ona kao Gopčeva Frida trošila s novim ljubavnicima, njen je bivši muž Talijan paralelno trošio ozbiljne pare na dobivanje sudskih sporova. I uspio. Dakako, računati na pomoć tzv. ‘hrvatskih institucija’ u oba je slučaja posve bespredmetno, što pokazuje i slučaj nesretne Chiare Rojnić, ubojice vlastitog djeteta. Koliko god se njena majka svojski trudila animirati tzv. institucije da nešto učine, na kraju je konačni ishod bio onaj najgori – smrtni.

Obesparenom i obespravljenom pučanstvu u tom času spoznaje vlastite fatalne nebitnosti i izvjesne (skore) smrtnosti u sjeni ocvalih institucija preostaje jedino taj nogomet kao jeftini nadomjestak svega onoga što bi kao građanin suverene države trebao imati: posao, obitelj, imovinu, pristojan život. Umjesto svega toga, nudi mu se jednostavna simulacija na pločastom terenu, u kojoj će mentalno ‘ginuti’ s domaćim megazvijezdama njemačkih nogometnih klubova dok krajičkom preostalog razuma i sam razmišlja o odlasku u Njemačku kako bi prao nečije čaše ili guzice.

Od svih ljudskih i dječjih prava, preostalo nam je u suštini samo ono najpoznatije iz američkih filmova: “Imate pravo šutjeti…” (a sve što kažete može biti upotrijebljeno protiv vas).

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame