Aktualno Celebrities Glazba Kritike POP COOLTURA showbiz Zabava

Edo Maajka: Put u plus – No pasaran za mržnju, fašizam i strah

Usprkos povremenim diskografskim i nešto češćim koncertnim ukazanjima, Edo Maajka je u “desetima” poprilično pao u drugi plan i prepustio svjetla reflektora nekim mlađim, nabrijanijim klincima. Takav se dojam barem mogao steći uzmemo li u obzir njegovo preseljenje u Tel Aviv kojem je, treba biti iskren, prethodio niz ipak slabijih izdanja, u svakom slučaju nedovoljno kvalitetnih da preskoče letvicu postavljenu legendarnim albumima
“No Sikiriki”, “Slušaj Mater” i “Stig`o ćumur”.

Kreativna stagnacija započela je “Spomen pločom” kompilacijom na kojoj ga je u studiju po prvi puta od početka do kraja pratio bend i na kojoj nije uspio postići potrebnu sinergiju s nekolicinom iznimnih instrumentalista. Mnogo bolji dojam na potpisnika ovih redaka ostvario je na sada već prilično davnom (i upokojenom) Rokaj Festu, tijekom jedinog nastupa Trnokopa, RATM-ovski ljutite beštije stvorene u suradnji s Damirom Avdićem.
Samim time, priželjkivao sam da će Edo s novim, svirački suludo moćnim pratećim sastavom zazvučati malo žešće i brutalnije, bliže Prophets Of Rage ili Body Countu. Moje želje donekle su bile uslišane Morellovski razornim riffovima najavnih singlova poput “Dolazim i odlazim” ili “Ne mogu disat”, no ostatak materijala nije se pretjerano odmaknuo od očekivanih funk/jazzy podloga.

Da se razumijemo, to kod “Puta u plus” ne predstavlja hendikep pošto je all-star postava (Toni Starešinić iz Chuija, jazzer i basist Majki Mario Rašić, nekadašnji suradnik nesretnog Chrisa Cornella gitarist Yogi Lonich…) itekako sposobna lagani funk rasturiti psihodelijom Georgea Clintona ili ga metalizirati u stilu jednih Living Coloura.

Tekstualno, Glavatar dugo nije bio ovako raspižđen i pun pravedničkog bijesa, spreman na obračun sa svima koji “sipaju ulje na vatru”, a “kad krene klanje, gledat će sa strane”, podižu “još više zidova i bodljikaviju žicu”, zatrovani mržnjom i rastućim fašizmom. Samim time, Edini tekstovi djeluju nešto univerzalnije i globalnije, ponajprije zbog činjenice da svijet sve više počinje nalikovati ovom našem tragikomičnom kutku planete, gdje je “jedan rat gotov, za novi kampanja počinje”.

Maajka se osim s njima obračunao i s balkanskim “Od sutra” sindromom, skrivenim u svakome od nas, pa sada s vrha barikade urla “No pasaran”.
S druge strane, zazivanje mladenačkih heroja poput Tuste i Točka, kao i dokumentarističko seciranje beznađa prosječnog ex-Jugovića u “Otrovu”, album neraskidivo veže za ove vječno zajebane prostore, gdje ljude “dobrih namjera i čistog srca” mnogi i dalje doživljavaju kao “vječnu manjinu” i predvodnike “Izdajničkog kola”. U završnoj “Novi dan” se uz pomoć Saše Antića zagledao duboko u sebe i na površinu izvukao sve strahove, zablude i razočaranja svoje izgubljene generacije, “Kreator” je crossover bomba u kojoj nam poručuje kako 'nikad nije kasno da počneš živit, strah je samo privid”, a mjesta prigovorima nema ni kod gostovanja Yaye (“Bolje je bolje”) i Dine Šarana u apokaliptičnoj “Otrov”.

Na kraju, okupljanje aktualnog benda i okretanje organskoj, živoj svirci pokazalo se punim pogotkom i konačnim povratkom na scenu jednog od naših najvažnijih autora u posljednjih dvadesetak godina. Da nije bilo pretjerivanja s narodnjačkim refrenom u “Dolazim i odlazim”, odnosno otklizavanja na teren Dubioze kolektiv u “Od sutra”, mogao je ovo biti i jedan od apsolutnih vrhunaca Edine karijere. (Vedran Harča)

8/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame