autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM Zabava

Priroda i društvo: Životinje s Orwellove farme kao svijetao primjer ‘rvackog rodoljublja

Kardinal Bozanić zaključio je, dok mu je piskutavi glas pucao i treperio koju alikvotnu oktavu više od temeljnog tupog tona kojim se obično obraća, da svi ljudi koji odlaze iz Hrvatske zbog ovrha, bijede i neimaštine nisu dobri domoljubi, ergo ‘ne vole’ Hrvatsku, te ih očinskim zagovorom pozvao da ostanu kako bi njima i njihovima potplaćenim radom i dalje omogućivali odgovarajuću količinu Mercedesa i oniksa. Ubrzo se na virtualnim stranicama domoljubne elektroničke bitnice narod.hr oglasila i naša novnarka Anela Todorić, poznata po pasioniranoj ljubavi prema životinjama, te ustvrdila (i to na liniji jednog ordinarnog euro-ćate Plenkovića) da su i liberalni mediji krivi za pesimizam, jer prikazuju samo muškarce ‘koji sebe ponižavaju’, umjesto one koji skrušeno mole i rade na demografskoj obnovi. Dakle, veseleći se u toplini svojih domova punih hrvatske dječice. Nažalost, narod.hr nije se potrudio da nam prikaže što više unutrašnjosti ovih toplih domova, u kojima sirotinjske obitelji uživaju u toplini nesebične kršćanske ljubavi, očekujući da im dobronamjerni uplate na račune sredstva za preživljavanje do kraja mjeseca. Štoviše, ni sam narod.hr nije pokazao osobitu volju da objavi brojeve njihovih računa, jer trenutno smatra važnijim uplate na račun vlastitih udruga koje se bore za smanjivanje građanskih prava manjinskih skupina na tijesno navučenim referendumima.

Na užas ovih domoljubivih pregalaca, svi takvi pozivi na ostanak i okretanje pravim humanim vrijednostima mogu danas ostati samo vapaj očajnika u pustinji, jer pravnim sredstvima u jednoj državi članici EU-a nije moguće zadržati one kojima se prohtije migrirati u drugu državu članicu s boljim uvjetima. Na Liberalnom forumu u Osijeku, koji se održao 30 lipnja, predstavljeni su rezultati istraživanja po kojem ljudi uglavnom ne odlaze zbog većih plaća, nego zbog atmosfere beznađa, korupcije, nepotizma, zapošljavanja ljudi u upravi zahvaljujući kumovskim i rodijačkim vezama. Kao negativan primjer bivši ministar gospodarstva u Račanovoj vladi istaknuo je i europski projekt izgradnje pelješkog mosta i LNG terminal, kao neku vrsta novih ‘Obrovaca’, to jest političkih projekata u gospodarstvu bez pravog ekonomskog smisla i budućnosti. Umjesto toga predložio je izgradnju željeznice do Osijeka, čime bi se ovaj grad pretvorio u predgrađe Zagreba, te da se privlači talentirane ljude iz svijeta poreznim olakšicama i drugim pogodnostima. S jedne strane možemo se složiti da je ova zemlja nesumnjivo lijepa i uz dobar ekonomski motiv ljudi bi mogli i ostati. Razmislimo li ipak malo pažljivije: čak i ako željeznicom prometno povežemo Osijek iz kojeg se iselilo prema nekim pokazateljima oko 15% ljudi, Zagreb bi se mogao pokazati kao prva stanica za odlazak dalje prema zapadu. Uzmemo li u obzir da je od svih tisuća migranata koji su prošli kroz Hrvatsku tek njih 11 odlučilo nastaviti svoj život u Hrvatskoj, logično se nameće pitanje čime bismo uopće mogli ikoga ovdje zadržati. Osim nogometnih igrača, koji hrvatsku etiketu povremeno nataknu na svoj zapravo strani brend kobasice, pa se nakon koje uspješne utakmice u gaćama izgrle s nadošlom i presretnom hrvatskom predsjednicom (doista, nije loše biti predsjednica, rekao bi i Mel Brooks), mi teško čime možemo konkurirati u svijetu, pa svim udruženim informatičarima nismo u stanju nadmašiti potencijale čak ni susjedne Srbije. Naime, u Novom Sadu ima bar dvostruko više zaposlenih u informatičkom sektoru, a neke od firmi udruženih u klastere zapošljavaju i po tisuću i više programera.

Zagreb, u kojem se na čelu uprave Holdinga nalazi kćer hercegbosanskog ratnog zločinca i ‘haškog uznika’ Stojića, Ana Stojić Deban, ujedno i bivša administrativna tajnica zbog kriminalne afere smijenjenog Slobodana Ljubičića – Kikaša, potpomognuta jakim snagama Bernarda Mrše, bivšeg direktora u Croatia osiguranju i stručnjaka za tehnički pregled, prijatelja HDZ-ovog Vase i Andrije Mikulića, šefa zagrebačkog HDZ-a, te osumnjičenika po više točaka raznovrsnih kaznenih djela, a s druge ženom lokalnog financijskog maga Slavka Kojića, te drugi velikaši Holdinga poput sadašnje direktorice plinare Tihane Colić, zaposlene 2013. godine na intervenciju Petra Pripuza, optuženika iz afere Agram (AKA Kondora) i gorespomenutoga Kikaša na nepostojeće radno mjesto pomoćnika direktora gradske plinare, kako bi od tamo skočila na sam vrh piramide ovih uhljeba, dakle, takav Zagreb ne predstavlja toliko žuđenu oazu tržišne ekonomije i zdrave konkurencije u kojoj bi se pobjegulje iz Osijeka mogle skrasiti i stvoriti neki novi život u zajedničkoj domaji.

Kako sve ipak ne bi bilo tako crno, domaći rodoljubi odlučili su trubljavinom iz sumanuto jurećih automobila po gradskim ulicama proslaviti prolazak nogometaša u četvrtfinale, vjerojatno u skladu s motom ‘truba trubi – mi smo rodoljubi’, te tako pomoći domaćoj naftnoj industriji u vlasništvu mađarskog MOL-a i državi plaćajući suludo visoke namete na naftne derivate, kojima je usprkos svemu cijena na svjetskom tržištu u opadanju. A možda i Croatia osiguranju, odjel za nesreće i odštete.

U nedostatku boljih rodoljuba, preostaju nam, rekao bih, jedino životinje. Ovi naši nevidljivi ‘građani’ kojima za sada nisu formalno priznata neka značajnija građanska prava, za razliku od svojih ljudskih kolega, pristaju i dalje biti muženi, striženi, klani i pretvarani u kobasice, bureke i kulene, te na druge načine svjedoče svojemu rodoljublju i ljubavi prema Hrvatskoj. Čak je i među krakatim i krilatim rodama koje su po prirodi selice primijećeno da se stalno vraćaju u Hrvatsku, za razliku od ljudi koji prema istraživanjima to pretežno ne namjeravaju. Ta upravo animalna ljubav prema rodnom ‘rvatstvu ponekad graniči i sa samožrtvavanjem, kako vidimo na primjeru prije neki dan izgorjele farme svinja PIK-a Vinkovci, gdje je životom platilo barem 10000 ovih papkara, mahom malih praščića, dok ih se spasilo najviše 300-tinjak. Plamen je iznenada zahvatio sve tri zgrade, bilo da se to dogodilo zbog jakog vjetra ili nekom drugom stihijom, te – što da vam kažem – uvoznici svinjetine odjednom trljaju ruke. Tko je ovim našim rodoljubima kriv, kad nisu gradili kućicu od kamena, nego od slame ili drveta, što nam je poznato iz priče o tri praščića, te nisu predvidjeli senzor protiv samozapaljenja električne rasvjete u halama i automatski sustav za gašenje požara koji bi se u tom slučaju aktivirao na prvi znak opasnosti. Dotle su na figurativnom “Trgu hrvatskih svinja”, odnosno Trgu Svetog Marka, vladajući i dalje orvelijanski uvjereni da ih se to ništa ne tiče, jer su očito i ovdje kao i na Životinjskoj farmi neke svinje jednakije od drugih. Te iako se radi o PIK-u u sklopu Agrokora, odnsno firmi kojoj je, sve do konačne nagodbe vjerovnika, šef hrvatska vlada putem svojeg povjerenika Peruška. Umjesto toga, domaće su svinje na čelu s ministrom Pavićem, donekle fizionomijom i gestikulacijom nalik na Matakovićevog svinjolikog crtanog lika Protmana, odlučile uletjeti hrvatskim građanima u drugi mirovinski stup i popaliti ga, kako bi nadoknadili navodni manjak od 40 milijardi kuna u državnom buđelaru, uzrokovan vjerojatno dobrim dijelom i propašću Agrokora i dionica njegovih tvrtki Ledo i Jamnica. Međutim, još uvijek na njihovoj farmi nema znakova da bi moglo doći do spontanog zapaljenja ili do reakcije opljačkanih građana u tom smislu, a i saborske mirovine su do daljnjega sigurne.

Uz obljetnicu smrti Reichl-Kira, nije se zgorega prisjetiti kako poput životinja na žrtvovanoj farmi velik broj rodoljuba, ovog puta u ljudskom obličju, nakon huškanja svih strana i izbijanja u velikoj mjeri na političkoj razini dogovorenoga rata, ostavljen u okruženju tenkova, druge gvožđurije i jedinica armije propale zajedničke države u Vukovaru da se bori do posljednjega, bez mogućnosti proboja, dok su s druge strane trljali ruke hercegbosanski preprodavači oružja. Reichl Kir, osječki mirotvorac, ubijen je, danas znamo, jer nije bio dovoljno dobar domoljub po mjeri tadašnjih krojača ideološke pravde. A vjerojatno ne bi bio po volji ni današnjima, koji ipak moraju progutati gorku pilulu da je pobjedu hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u osmini finala nad Danskom virtuoznim obranama omogućio jedan hrvatski Srbin – Subašić, te tako de facto obesmislio referendum klerikalno nacionalističke inicijative ‘Narod odlučuje’.

Dotle našim privremenim neželjenim velikašima i top stališima preostaje još neko vrijeme uživanje u pacificiranom i nujnom srpanjskom Zagrebu, gdje se iznebuha objesio ugostitelj koji je uz duhovnu potporu Gospe na Veliku Gospu skinuo ploču s natpisom Trg maršala Tita. Radi li se to o nekom prokletstvu Titove ploče ili samo o nepremostivim životnim teškoćama, tek ostaje da se vidi, no atmosfera u glavnom gradu sve je više, čini se, nalik poznatim hororima, pa osim ukletih kuća i ploča imamo i scene nalik na Hitchcockove ptice: inteligentne vrane koje, nesuzbijane nikakvim organiziranim akcijama gradskih vlasti već godinama, odlučuju preuzeti stvari u svoje ruke i napadati slučajne prolaznike po parkovima i ulicama kljujući ih po ćelavim tintarama. Jerbo vide i one jasno tko je ovdje na vlasti već skoro dva desetljeća, pa rekoše valjda između sebe ‘bit će da je ovim ljudima evolucija okrenula palac na dolje, pa da i mi okušamo sreću’. Ako ništa drugo, možda će akcije ovih ptičjih rodoljuba dovesti do ubrzavanja smjene horor-vlasti u glavnom gradu, da bi konačno jedan gavaran nad svim tim užasom uzmogao zagraktati samo zvučno: “Nevermore”.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame