autorski tekstovi Celebrities inmediasres KOLUMNIZAM mediji Politička aktuala POLITIZAM POP COOLTURA showbiz TOP VIJEST Zabava

Hrvatski nogomet – država ili biznis: Nije u šoldima sve, ima nešto i u nekretninama

Hrvatska nogometna reprezentacija u ruskom Sočiju nastavlja mesti sve pred sobom.

Najnormalnija stvar je, stoga, da s izbornikom i nogometašima uslika selfi hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, jer tko može zamisliti zaslužniju osobu za ovaj trijumf. Dok se Putin, May i engleska kraljica drže podalje od svlačionice, jer znaju da je njihova zasluga za igru nogometaša prilično sekundarna, ako ne već i tercijarna, hrvatska predsjednica nije tako samozatajna. Najsretnija navijačica ujedno i signalizira da u pobjedama nogometaša ima nečeg državničkog, što bi se na kraju i njoj moglo upisati u zasluge, što je na kraju dovelo do pobjedničkog niza hrvatskog tima. I nije to bez osnove, jer suština njene nove politike u odnosu na prethodnika, platforma na kojoj je za konjsku dlaku iz dijaspore izabrana, bila je jačanje domoljublja, neskriveno iskazivanje domoljublja, paljba domoljublja iz svih rodoljubnih cijevi – u svlačionicama i šire. Ne čudi, stoga, da se na estradnoj razini poruka do kraja ogoliila i vulgarizirala porukama estradnih zvjezdica da će skinuti gaćice uđe li Hrvatska u finale, jer je sasvim logično da se napaljeno rodoljublje nalazi i tamo ispod, odakle na kraju i očekujemo željeni demografski bum.

Pa je li onda nacionalizam uzrok uspjeha hrvatskog nogometa? Je li upravo to onaj sastojak koji mu je nedostajao da zablista na svjetskoj pozornici sada, kao i davne 1998? Nažalost, moramo konstatirati da se u tih 20 godina otkada je Hrvatska bila u polufinalu SP u nogometu nije puno toga pozitivnog dogodilo u državi. Jest, ušli smo u NATO i u EU, sredili smo donekle turizam, ušminkali ponešto iz europskih fondova, no, i dalje smo najsiromašnija članica EU-a s tendencijom daljnjeg ekonomskog propadanja i smanjivanja šansi, zemlja iz koje bježe čak i vlastiti stanovnici, a zalutali imigranti koji izbjegnu policijske duge cijevi poput košuta nastoje izbjeći u normalnije države unutar Schengenskih zidina. Ako bismo rezimirali tih dvadest godina, ukratko, teško bismo između njih našli nešto više no što mogu pokazati Žanamari ili Belinda. Sve samo napaljeno rodoljublje, no puno manje konkretnih rezultata u gospodarstvu i poboljšanju kvalitete života.

Naime, u čemu je stvar? Osim nogometa, u Hrvatskoj kako tako dobro funkcioniraju još samo IT sektor i turizam, a ostalo je šaka jada. Osim Rimca, Dok-Inga i jadranskih hotela, partijanja na Ultri i Zrću, mi se nemamo bogzna čime pohvaliti, a za prirodne ljepote Jadranske obale ova generacija nije ama baš nikako zaslužna, pa je čak vrlo upitno imaju li za to ikakve zasluge i one prahrvatske generacije od stoljeća sedmog koje su se na nju prve naselile. Zasluge su im, rekao bih, najviše u tome što prirodu nisu previše dirale, tako da nam je ostala. Tako je i danas s hrvatskom državom. Uspijeva ono što država najmanje dira, ili čak uspijeva usprkos državi i njenom diranju. Ovo vrijedi i za nogomet, i za IT sektor, pa i za turizam. Svi koji su vas uvjeravali da je narod bez države kao govno na kiši, poput već zaboravljenog don Ante Bakovića, mogu sada mirne duše pojesti to o čemu su pričali.

Država služi u osnovi samo radi održavanja reda i mira, a u uvjetima kada se to rješava globalnim sredstvima najjačih svjetskih sila i kada bilježimo odsustvao većih ratova, vojske i policije su više paraziti na državnoj skrbi nego li korisne službe. Dok je nekada Hajduk igrao s najboljom reprezentacijom engleske vojske 1944. i izgubio prvu utakmicu sa 7:2, pa se ta reprezentacija Engleza smatrala nečim izuzetnim, danas nikome ne pada na pamet da bi nogometnu reprezentaciju sastavljao uz pomoć vojske. Tržišne silnice predstavljaju onu snagu koja dovodi do realizacije talenata bez obzira na nacionalni ponos, pa iako su hrvatski reprezentativci za svoju pjesmu odabrali baš “Nije u šoldima sve” nezaboravnog Mladena Grdovića, nekadašnji selektor Ćiro Blažević bez pardona će te milijunaše prozvati za hipokriziju, jer ipak – u šoldima je, šine, sve. Regulacija FIFA-e glede isplate šoldi ipak nije nešto što se može olako potcjenjivati, čak i kada se radi o suverenim državama, što je na svojoj koži spoznao predsjedničin majstor za catering, Zdravko Mamić, koji je u međuvremenu promijenio boravište i skrasio se u Međugorju odakle predvodi molitvena bdijenja.

No, što je s ostala dva reprezentativna hrvatska sektora – IT-jem i turizmom? Država planira smanjiti PDV na turizam, što je fantastična poruka: plodite se i množite, uzimajte lovu sebi i ne dajte je nikome oko sebe. Hoće li to pomoći turizmu, koji je ionako konkurentan? Neće. Stimuliranje ulaganja moglo bi pomoći da se turizam digne na više razine, no samo spuštanje PDV-a pridonosi jedino nejednakosti u kojoj se jednima ide niz dlaku, a druge guli i ispod kože. Na kraju krajeva, sličnu je politiku razvoja turizma imala i SFRJ, pa je tako postigla samo da se u toj djelatnosti začahure djelatnici bivših tajnih službi, koji su na taj način bili privilegirani (svako poslovanje s inozemstvom i devizama moralo je biti strogo kontrolirano u još uvijek nedemokratskom sustavu), te im dala startnu poziciju koja im je i omogućila započinjanje ratova 90-ih godina, privatizaciju a la Todorić, Gucić i Kutle… S druge strane, IT je relativno nov sektor izrastao iz elektrotehnike, pa uz tradiciju jednog Nikole Tesle koja samo pomaže u brandingu i marketinu, naizgled nemamo značajnijih repova iz prošlosti. Međutim, i tu je država stavila svoju šapu. Naravno, mislim na onu osnovnu informacijsku djelatnost države, za koju kompjuteri i tehnika kroz povijest nisu uopće bili neophodna sredstva – obavještajnu djelatnost.

Činjenica jest da je jedan član uprave najveće državne informatičke agencije APIS IT i njegov donedavni direktor – Vlado Rendulić – ujedno i bivši vojni obavještajac zadužen za pribavljanje dokumenata u timu obrane generala Markača, pod vodstvom današnjeg predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića, a kamo ga je prema nekim izvorima doveo javnosti manje poznati Šuškov čovjek Damjanović poznat pod kodnim imenom “Livnjak”, zadužen za kontroliranje Budiše i HSLS-a. Tako će sve one lijepe stvari o kojima je sanjao dobri Karamarko: digitalizacija uprave, kontrola upravljanja državnom imovinom, upravljanje ljudskim potencijalima u upravi (HR) biti ujedno pod nadzorom ovog dobrog čovjeka i bivšeg poslovnog partnera Josipa Klemma, koji je u međuvremenu izgradio i lijepu kućicu na obroncima Medvednice iznad Vrapča.

Hoće li ovakvo domoljublje s pedigreom iz obavještajnih krugova također pripomoći razvoju IT sektora tek ostaje da se vidi. Na koji način će se odraziti na imovinske odnose i efikasnost pravosuđa možemo naslutiti iz postupka kojeg Miroslav Šeparović vodi protiv uglednog profesora pravnog fakulteta u miru, Miličića, čovjeka koji je autor preko 100 znanstvenih radova, jer je javno izjavio da je Šeparović plagirao 70% svojeg doktorskog rada ne navodeći propisno izvor. Budući da je Šeparovićeva mentorica, ujedno i dekanica pravnog fakulteta, prof.dr.sc. Hrabar odlučila da je taj način citiranja ispravan, prof.dr.sc. Miličić je osuđen za klevetu i plaćanje 14500,00 kuna odštete. Tu mu je presudu zabiberila upravo žena Vlade Rendulića, Jasna Zoretić-Rendulić, koja radi kao sutkinja općinskog kaznenog suda u Zagrebu, pa nakon što je presuda ukinuta na Županijskom sudu u Zagrebu, ponovo presudila na isti način. Ako ništa, barem je uporna.

U pozadini ovih zbivanja odvijaju se i dalje neometano aktivnosti gospodina Petra Pripuza, suvlasnika tvrtke CIOS i optuženika u aferi Agram, koji je svoje aktivnosti u posljednje vrijeme usmjerio prema proizvodnji energije iz automobilskih olupina, eventualno i s perspektivom daljnjeg razvoja u pravcu proizvodnje energije iz biomase. Za neupućene, to je smeće (koje se trenutno uglavnom gomila nespaljeno na deponijama ili povremeno se slučajno samo zapali, uglavnom vikendom kad je policija najmanje aktivna), te općenito šume od kojih nastaju trupci i peleti koje izvozimo u Italiju po prilično jeftinoj cijeni, a zauzvrat od njih dobijamo skup dizajnerski drveni namještaj. Vrativši se na onu napaljenu domoljubnu šumicu s početka priče, mogli bismo zaključiti da će na kraju balade ostati prilično ogoljena, što se već i iz aviona vidi na dijelovima Medvednice blizu slovenske granice. U konačnici, to i nije tako strašno, jer Petrov brat Zoran Pripuz ujedno je i jedan od većih sponzora domaćeg nogometa iz kojeg se regrutiraju igrači za izvoz u strane klubove, koji nam se na kraju vraćaju ‘dizajnerski’ obrađeni u reprezentaciju. I to besplatno, iako ne zato što nije u šoldima sve, nego zato što se igranjem za reprezentaciju reklamiraju na tržištu kako bi postigli još veću cijenu u klubovima za koje igraju u stvarnom životu.

Ako tako sagledamo stvar, mogli bismo reći da je u Hrvatskoj od Pripuza preko Klemma, Kikaša i Bandića zatvoren određeni krug ‘cirkularne ekonomije’ kruženja i izvlačenja novca, uz svesrdnu pomoć pravosuđa, ali ne baš na onaj način kako je to prvotno zamišljeno u pravoj cirkularnoj ekonomiji proizvodnje energije iz otpada i biomase u koju se svi kunu od bivšeg predsjednika Josipovića i Holy do krajnje braniteljsk desnice, jer tu navodno leže grdne pare, a i europski fondovi su spremni za povlačenje.

Što na kraju reći umjesto zaključka, je li bolja država ili privatna tržišna inicijativa? U slijepom crijevu kao što je Hrvatska perspektiva je u izlasku ili u ostajanju onima koji su tu našli svoju nišu. Nije u šoldima sve, ima nešto malo i u nekretninama i jahtama.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame