Aktualno Glazba POP COOLTURA showbiz Zabava

DOP Live: National @ Šalata, Zagreb – stari mračni znanci

Prijateljstvo je sve! Kaže se da ljudi nisu otoci, a da i jesu otoci, otoci ipak ne stoje usamljeni u morskim prostranstvima, već su ispod površine međusobno povezani, pa je neosporno da se ljudi vežu i da ih vežu razne stvari.

Muzika je univerzalni jezik ljudi i to nije potrebno dodatno objašnjavati. U životu sam pročitala toliko divnih tekstova o glazbi, što teoretskih, što iskonski “ljubiteljskih” i sjećam se jednog teksta Vladimira Šagadina koji je jednom opisivao ljubav prema nekom glazbeniku odnosno bendu, a u konkretnom slučaju se radilo PCVC i njihovom kao slabom albumu “Pjesme za gladijatore” (meni je to btw. Odličan album) u kojem je pokušao objasniti da ako voliš neki bend onda ga voliš i onda kada možda ima lošiju fazu, jer ga voliš i jer ljubav znači podršku i vjeru.

Sjetila sam se toga, jer sam čula i pročitala mnoge negativne komentare o nastupu grupe The National u utorak, 10.07.2018., na zagrebačkoj Šalati. Pročitala sam i čula naravno i nebrojene pohvale i ja se pridružujem ljudima kojima je The National i ovaj put odsvirao ooooodličan koncert!

Iako jako volim glazbu te grupe nisam preslušala sve albume i bila sam tek na jednom koncertu prije ovoga, a to je bilo na neprežaljenom Škugorovom Terraneu 2010. ili 2011. (ah, tko će popamtiti sve te godine i datume). Bio je to meni osobno najbolji koncert spomenutog festivala i sjećam se kako sam opijeno lelujala s mnoštvom i uživala u svirki i u glasu i interpretaciji frontman-a grupe, Matt-u Beringer-u, punim imenom Matthew Donald Beringer. Od kada sam prvi put čula live taj medeni bariton volim taj bend, a pogotovo pjesmu Conversation 16, koju nisu svirali na koncertu. ne zamjeram im, iako sam je žarko očekivala, jer umjetnik / umjetnici valjda ima / imaju pravo održati koncert kakav žele i kakav su u stanju održati. To napominjem stoga što su iza mene stajali dečki koji su prvu polovinu koncerta imali konstantno prigovore na izbor pjesama i zahtijevali su “stare”. Alo, kakvi zahtjevi??! Hoćeš slušati što želiš?! Nabij si doma sluške i peri deri što ti srce želi. Naravno da imaš očekivanja prema bilo čemu i da se nadaš stvarima koje voliš, ali poštuj umjetnika za čiji si koncert istina izdvojio uglavnom teško zarađeni novac i prepusti se onome što će ti dati, pa poslije dudlaj s ekipom na široko i duboko kako je bilo, ali ne kenjaj usred publike, jer smetaš i ometaš.

Koncert je trajao puna dva sata, stage je bio fenomenalno osmišljen sa odličnim video wall-om i odlično postavljenim reflektorima i kapa do poda VJ-u koji je na unaprijed pripremljene “matrice” stapao live prijenos zbivanja na pozornici. A na pozornici se sviralo predano i unisono. Svako malo se netko od instrumentalista obraćao publici, zahvaljivao na dolasku i podršci, slavili su hrvatske nogometaše i čestitali nam na uspjehu naše nogometne reprezentacije i, kako se meni čini, ispuštali nam svoju dušu. A Matt, taj divni Matt, je pjevao iz dubine svog bića i isto konstantno komunicirao s publikom, a neke iz prvih redova je srdačno pozdravio, jer ih zna s ranijih koncerata u Hrvatskoj (!!), a posebno se zahvalio svom prijatelju Mati Škugoru koji ih je otkrio svojim sunarodnjacima i suregionalcima. I zaista, hvala gospodine Škugor i hvala ekipi oko Vas.

Koliko je Matt uživao dokazuje i činjenica da je često ulazio među publiku s pozornice, a u čak dva navrata ušao duboko u publiku i to čitavih 20-ak metara, pa su tehničari sa stage-a imali malo problema otpuštati mu kabl mikrofona, a on je kružio među svojom vjernom publikom, uvijao se i pjevao, a ljudi su fotkali, snimali, grlili ga, pa ga je dotaknuti uspjela i moja fotografkinja. Kako joj je lice bilo ozareno! Meni je bilo dovoljno da je Matt prošao pola metra ispred mene i što sam ga imala prilike vidjeti eto i tako izbliza, ali meni su i više dovoljni stihovi tog čovjeka i muzika koju stvara taj bend.

U čemu je možebitna tajna grupe The National!? Meni osobno u tome što su to pjesme o ljubavi, ali ponajviše pjesme o čežnji za stapanjem s drugim bićem, stapanje s drugom dušom koja razumije sve tvoje divote, ali i sve tvoje demone i strahove i nadi da će se stapanje kad tad dogoditi, da će se ta druga duša pojaviti, da će shvatiti, da će ti se predati i da ćeš se ti predati njoj.

Mene su prošli trnci na stih, oprostite mi, ali ne znam koje pjesme, ali stih ide ovako “I have missed you for 25 years”. To sam ja nedavno iskusila kada sam upoznala svog novopečenog i jedinog i vječnog supruga. Imam 39 godina, računam da aktivno tražim svoju srodnu dušu od svoje 16., to su dakle 23 godine, ali sam ziher već o dečkima mozgala i o ljubavi maštala i ranije, pa ajmo reći da je i meni ova Ljubav koju sada osjećam i taj Čovjek kojeg beskrajno volim i za kojeg sam se udala prošlu subotu, upravo ta osoba koja mi je sve ove godine nedostajala i o kojoj sam maštala i tražila u svima koje sam zavoljela prije njega. O čežnji vam neću ni početi pisati, jer bi ovaj tekst bio omanji elaborat, ali da ću to opisati u životu, to da. Biti ćete obaviješteni.

Gore već spomenuti nezadovoljni momci odnosno jedan od njih na početku koncerta je još bio za Matta rekao “Ah, stari depresivac.”. Heh. Da stari depresivac. Onaj tko kaže da nikada u životu nije bio depresivan laže kao pas! Depresija kao i sreća, ako baš hoćete i euforija odnosno manija, su iskonski ljudski osjećaji. Nema jednog bez drugoga i nitko na te osjećaje nije imun. Znam depresivne ljude koji izgledaju kao lutke i smiju se na sav glas i funkcioniraju “normalno”, ali kada im pogledate oči i znate još ponešto o njihovom životu, onda vam je jasno da se depresija može proživjeti i tako da mnogi nikada ne pomisle da vam je teško i da vam je loše i da vam krvari duša i nitko ne zna da doma plačete sklupčani u fetus ili pod tušem ili bilo gdje krišom. I da nema depresije ne bi bilo možda i više od pola svjetske diskografije.

I zato se sjetite da smo svi ljudi, svi smo krvavi ispod kože i budimo zahvalni što postoji muzika koja ublažava bol i pruža utjehu razumijevanja.

The National je veliki bend koji je u utorak održao još jedan veliki koncert kojeg je zatvorio uz dvije akustične gitare i zborno pjevanje svih članova benda i skoro svih iz publike. Ja opet nisam znala riječi pjesme, ali sam skoro zaplakala od miline, jer meni je National odnosno moja nacija – to su ljudi čista srca, kreativci i progresivci i oni koje svoje divote i svoje talente dijele sa svima, jer ljubav…. Ljubav je jedina stvar koja kad se dijeli se množi.

Andreja Bosnar 🙂

Fotografije: Nikolina Špoljarić

Andreja Ivanova Babić

Andreja Ivanova Babić

Komentari

Reklame