autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM Zabava

Trči, Luka, trči – je li hrvatska reprezentacija Forrest Gump svijeta?

Je li Hrvatska Forrest Gump među zemljama svijeta? Svi se rado sjećamo dobrodušnog blente u majstorskoj izvedbi Toma Hanksa kojem se usprkos prirodnom hendikepu niskog IQ-a i problema s nogama događaju samo dobre stvari. I to ne bez razloga. Forrest Gump jedan je od filmova koji više ili manje prikriveno veliča konzervativne vrijednosti. Dok se ‘naprednima’ i ‘pametnima’ u životu događaju samo sranja, priglupi, ali pošteni i srčani Forrest nekim čudom ili “božjom providnošću” koja čuva bedake uspijeva biti odličan vojnik, sportaš i na kraju još i uspješan poduzetnik, te – što je konzervativcima osobito važno – obiteljski čovjek, muž i otac.

Jedan manji sloj hrvatskog društva i jest donekle odgojen u ‘forrestovskim’ vrijednostima, koje možemo zvati i državotvorne i koje se osobito trudi poticati Katolička crkva u Hrvata. Ne bi bilo pretjerano reći da su te vrijednosti više izražene u hrvatskim dijelovima susjedne BiH i dalmatinskoj zagori nego li u drugim, nešto razvijenijim krajevima. Na kraju krajeva, i Forrest potječe iz siromašne obitelji, no na kraju se i obogati. Baš kao i, recimo, Luka Modrić ili Ante Rebić. Forrestu ne ide osobito dobro u školi, baš kao ni našim junacima, ali oni se na to ne obaziru. Umjesto da se nastoje ostvariti kroz uglavnom prilično beskorisno školovanje kakvo nam se nudi u Hrvatskoj, oni umjesto toga vježbaju, igraju nogomet, vole domovinu i uspijevaju se na kraju obogatiti kao igrači najbogatijih i najjačih svjetskih nogometnih klubova, te se konačno popeti na tron viceprvaka svijeta u nogometu. Kao i Forrest, prvo su se morali dokazati na domoljubnom planu, pa ako i nisu dovoljno stari da sami budu branitelji, svoju su strast i ljubav prema domovini pretočili u borbu na travnatom terenu. Fizički spremni kao i sami branitelji- vojni specijalci, uspijevaju tako snagom, vještinom i izdržljivošću nadvisiti Engleze koji su čak i prolazili posebnu obuku engleskih komandosa pripremajući se za svjetsko prvenstvo.

Među zemljama koje su osobito uspješne u nogometu natprosječno puno ima onih koje su pogođene nekim hendikepima ili unutrašnjim konfliktima. Isključimo li najjače industrijske zemlje svijeta – Englesku, Njemačku, Francusku, Italiju, Nizozemsku te bivše sile Španjolsku i Portugal – koje između ostaloga i same imaju burnu povijest kolonijalizma i ratovanja, tu su i zemlje poput Argentine, Brazila ili Urugvaja, u kojima nogomet ima kultni status zahvaljujući političkim tenzijama koje se – doslovno – ispucavaju na nogometnim terenima, dok bi inače možda prerasle i u neke ozbiljnije unutrašnje sukobe. Brazilska capoeira tipičan je primjer plesa koji u sebi prikriva ratnički duh i borilačke tehnike, dok naizgled nježne brazilske pjesme ponekad u sebi kriju ubojite stihove. Hrvatska ipak nije bivša kolonijalna sila, a nije ni neka industrijska zemlja, poput Japana. U čemu je tajna? U unutrašnjem konfliktu, koji je toliko jak da pojedince tjera na maksimalne napore i dokazivanje. Kao i Forrest, koji se u filmu suoči u jednom času s nepremostivim konfliktom, nerazumijevanjem, nemogućnošću da živi dalje i razvija se kao osoba, on samo u jednom času počinje iz čista mira trčati. Run, Forrest, Run, kaže on tako sebi, a ubrzo počinje ga pratiti cijela zemlja. Trči, Forreste, trči, i cijela zemlja pita se u tom času kamo Forrest trči. Poput Luke Modrića i njegove ekipe koja je u posljednjih nekoliko utakmica pretrčala itekako puno više kilometara od favoriziranih Francuza, Forrest je trčao, puštao bradu, stekao sljedbenike, da bi na kraju – stao.

Okupljeno mnoštvo se zgledalo. Netko se odvažio progovoriti: “Želi nešto reći!” Forrest je rekao: “Umoran sam. Mislim da ću sada stati.” I otišao je doma. Pred njim je još bilo stvarno životno ostvarenje, obitelj, žena, djeca. U takvoj je situaciji sada i Hrvatska. Forrest je trčao. Forrest je došao pred okupljeno mnoštvo na Trgu bana Jelačića. Forrest je tražio da mu sviraju Grdović i Thompson. Forrest je stao i rekao: “Ja sam sada umoran. Mislim da ću otići doma odspavati”. Modrić vjerojatno više neće igrati za reprezentaciju. Počelo je lagano čerupanje reprezentacije, kaparenje igrača. Krila će vjerojatno otići u United, a batci (stoperi) u Liverpool.

Što je, na kraju balade, ostalo? Hoćemo li se opet vratiti našim uobičajenim referendumima za ukidanje prava manjina i jačanje iluzije katoličke obitelji, zar čak i sada kad nam je najmanja reprezentacijska nacionalna manjina – vratar – donio toliko pobjedničke radosti? Zaokupljeni nogometom, nismo ni primijetili da se u vječnost preselio jedan drugi velikan, Dragutin Šurbek, čovjek koji je u ping-pongu mogao rasturati čak i Kineze. I to sve odjednom ili jednog po jednog. Promakle su nam zlatne medalje ‘kauboja’, naših ženskih timova, atletičarki. Čemu bismo se obazirali na uspjehe ‘drugotnih’, kad imamo srebro zlatnoga sjaja u najvažnijoj svjetskoj disciplini? Kad smo se pročuli po cijelom svijetu i svi pričaju o našoj ‘vatrenoj’ predsjednici ljubilici, koja se kao i Forrest pokazala na televiziji kao heroina, pa se zamalo cjelokupnom auditoriju odmah naivno skinula i pokazala ‘gdje je ranjena u bitci’? Mogao je netko na veličanstvenom zagrebačkom dočeku uz zvonjavu kaptolskih zvona nonšalantno povikati ‘dolje vlada’ i ona bi smjesta pala, samo da se našao u toj masi bar netko kadar složiti rečenicu od dvije riječi koje nisu jednosložne. Neki trenuci nisu suđeni da potraju, iako bi trebali trajati vječno, oni trenuci u kojima se gotovo dotiču krajičci vječnosti, a sumorni život ide dalje i traži svoje. Melankolija nas opet obuzima.

I tu nas, izgleda, čak i blentavi Forrest Gump šije. Američki filmski ‘Dudek’ u stanju je učiniti ono što mi ne možemo: reći, jasno i glasno, urbi et orbi, da želimo živjeti pošteno i vrijedno u zemlji koja je bogata i u kojoj vrijedi živjeti onoliko koliko i mi sami sebi vrijedimo. Možda se, kao i Forrestov prijatelj ratni veteran ili naš general Gotovina, treba prihvatiti poštena ribarskog posla umjesto da se proklinje zlu sudbinu i živi od invalidske mirovine i muljanja. Odreći se nepoštenja, uhljeba, kriminala. Ali eto, treba i dalje pokušavati. Doći ćemo mi već tamo, rekao bi don Michael Corleone, odlikovani ratni heroj i mafijaški kapo, u trećem dijelu Kuma. Krenuli smo i mi iz krajnje bijede i zatucanosti, preko narkomafijaša, perača novca i šverca oružja, pijanih šaraca i klagenfurtskih koferauma, ilegale i terorizma, da bismo sada već bili u finalu jednog sasvim finog, legalnog, svjetskog natjecanja, makar i malčice namještenog po ukusu najbogatijih. Možda nećemo uspjeti već u ovoj generaciji, ali za 20 godina sigurno. Jer iako smo nesumnjivo u posljednjih četvrt stoljeća otkad imamo pravu državu dosta toga popušili, pa čak i Tvornicu duhana Rovinj, naš je, još uvijek je – Kraš. I bonbonijere. A život je kao bonbonijera, nikad ne znaš čega sve ima unutra.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame