autorski tekstovi KOLUMNIZAM POLITIZAM POP COOLTURA

Posljednji ispraćaj Olivera – odlazak dragog, nenametljivog čovjeka

Oliver Dragojević zaslužio je svoje ime. Bio je odista drag čovjek koji nije za sebe previše tražio, a kamoli da bi se zaletio pa usprkos tome što je imao sve zatražio od života duplu porciju kao što je na nagovor prijatelja učinio njegov imenjak Twist u Dickensovom romanu. Iako objektivno uspješan i zadovoljan, nije se ni razmetao svojim uspjehom kao toliki današnji uspješni menadžeri i političari , sve sami domoljubi Ante, Ivice, Domagoji, Zlatani, Trpimiri. Nekad je, u ona davna vremena kojih se ne volimo sjećati, bilo normalno biti luzer, pa svejedno naći sreću. Ljudi su živjeli kao Roko i Cicibela, siromaški, trpjeli svoje breme, ali se nisu busali u prsa niti tražili posebna prava i privilegije. Jer su znali da ih ne bi ni dobili, ali ih nisu ni trebali. “To je bilo ka u priči. Roko nije jema ništa. Cicibela još i manje. Ali jubav sve izliči / Trči vrime, cvili maška, traje jubav, pusta, siromaška / Šaka suza, vrića smija / Ča je život vengo fantažija”.

Je li Oliver imao sreće da se rodio i živio u vrijeme Zdenka Runjića i Momčila Popadića? Ili su možda oni imali sreće da su se rodili u vrijeme Olivera Dragojevića? Teško je o tome objektivno suditi. Kao da se pitamo je li sreća ili šteta što se Picasso rodio u vrijeme Andrea Bretona ili van Gogh u vrijeme Rimbauda. Mnogobrojni su utjecaji koji nas okružuju, a ponekad se stvari u životu poslože baš onako kako bi trebale. Ili barem približno tako. I mi smo samo mali rukavac velike svjetske duše, rijeke koja pulsira kako teče ili duha vremena, koja živi i vrtloži se na neki način i u tom našem podneblju. Tom svjetskom ‘pulsu vremena’ mi dajemo svoj neki poseban ritam, sinkronicitet, kako bi rekao Jung. Jer, kao što vrijeme ima svoj duh, tako i svako mjesto ima svoju dušu kojoj teži. Arsen je izrazio pomalo ciničnu dušu intelektualca, Mišo onu narodnu, Štulić baš onu urbanu, zagrebačku koja se uzdiže ujutro u magli s Badelovim konjakom i kontrolora dva, a Oliverova je splitska duša nekako nadišla svoje malo osunčano podneblje i razlila se i preko sadašnjih granica ove zemljice Hrvatske. Utoliko je još više znakovita njegova odluka da ne svira tamo gdje su ga zvali i htjeli. A mogao je kad je poželio.

Jer, najveći je zločin ubiti dušu nekoga mjesta i ubiti duh ljudi. Nisu oni tamo svi to htjeli, čak ni većina, nego samo najgori među njima. I mi smo im sami pripomagali s naše strane. Kad se mjestu ubije duša, ljudi odlaze i više se ne mogu vratiti, bez obzira dira li im tko ravnicu ili ono nešto odakle su otišli, a kad se čovjeku ubije duh, on postaje rob. Za to nema proteze, kaže Al Pacino kao pukovnik Slade u “Mirisu žene”. Čovjek ne živi samo o kruhu, a i ne odlazi se samo u potrazi za kruhom. Tko god da je ubijao dušu Splita svih ovih godina ili je je možda slučajno čak i ubio, taj se ovih dana morao osjećati loše, jer mu je uzvratila udarac na najefektniji način, uskrsnuvši opet među nama, ali i odlazeći tamo kamo mi sada više ne možemo doći. U ono vrijeme kada je bilo normalno voljeti i biti voljen, ne pitajući se tko je odakle, i govoreći ‘premda’, kako bismo opravdali tu stvar.

Ljubav ne govori ‘premda’, kako se predsjednica nespretno ‘odrazila’ u svojem izrazu sućuti, a riječ ‘jubav’ često se ponavljala u Oliverovim pjesmama. Sama ta riječ nekad je dovoljna. Ne mora se objašnjavati, treba je ponekad samo dovoljno puta ponoviti da bi ostala živjeti među nama. Što god su naši kantautori posljednjih godina u pjesmama ponavljali, vjerojatno su ljubav previše puta ispustili i ubacili štošta drugo, manje važno. Makar sama riječ ne može magijski prizvati ono što znači, zazivanjem nam ipak ostaje nada. Nadu smo ovdje pokopali. “Skalinada, skalinada, tu se penje, tu se pada, to je sudba, to je nada, skalinada, skalinada, svaki korak, jedna skala, svaka skala, jedna nada, skalinada / Sudbo moja, ‘ol ne vidiš na toj stazi di me vodiš / sunca nima u đardinu od života / još mi samo pisma osta, cvića nima”. Ostaje nam, dakle, samo da se uspinjemo i padamo i dalje pod mračnim svjetlostima šterika i uličnih lanterni koje više ne gasi picaferaj iz Velog Mista. Onaj koji “polako, šoto voće, o bodulu piva, završija je posal, zasvitlila je riva, zapalila se cila u ijadu koluri, ka mladost ča je prošla, a starosti se žuri”.

Ipak, onakva procesija brodica na splitskom ispraćaju rijetko se viđa, kao spontani izraz volje za svjetlom tamo gdje je mrak pao i uzeo svoje. Vidio sam sličan prizor procesije za zaštitnicu mornara Mare de Deu de Carme (Gospa od Karmela) u Kataloniji, maloj španjolskoj pokrajini koja se više puta uzdigla iz svojih kataklizmičkih padova, a i dalje postoji nenametljivo i uporno, idući svojom stazom. Gotovo oliverovski. Bez vojničke pobjede, a opet neporaženoga duha i neslomljene kičme. Splitsko okupljanje i spontani ispraćaj barkama, pa čak i s ratnom mornaricom – jer ipak je to bio stari morski vuk – nakako vraća nadu da nije sve izgubljeno. Možda opet pronađemo slijedeći svoju stazu života, uspinjući se i padajući po skalinima, negdje u sebi ili oko nas to što smo nesmotreno izgubili trčeći za jalovim dobrima ovog prolaznog svijeta, u kojem ‘vrime ionako sve pomete’.

 

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame