autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM

Novi hrvatski politički barometar: Plenkijeva pancer divizija glavinja u kriminalnom mulju – Uljanik naš svagdašnji

Dolazak radnika Uljanika na Markov trg bila je idealna prilika da se svi društveni akteri pokažu u pravom svjetlu.

Kao prvo je pala u vodu priča o tolerantnoj, multikulturalnoj i ekonomski uspješnoj Istri, jer je u prvi plan izbila priča o korupciji: potencijalni ulagač u posrnulo brodogradilište, biznismen Danko Končar, plaćao je milijunske iznose eurozastupniku i počasnom predsjedniku IDS-a Ninu Jakovčiću. Končar je poslovnu karijeru započeo na klasičan balkanski način – u zatvoru zbog gospodarskog kriminala. Tako je počeo i stariji Todorić, koji je kasnije tvrdio da je zatvaran zbog nacionalizma i borbe za hrvatsku državu. Končar, doduše, nije tvrdio da se borio za Hrvatsku, ali je zato ubrzo stvorio više milijardi kapitala u Južnoj Africi, iskorištavajući navodno i ropski rad male djece, da bi kasnije preko mame Tonija Cetinskog kupovao nekretnine u Istri, pri čemu ga je navodno oštetila za milijunska iznose. No, to je sve sasvim uobičajeno u ovom našem svijetu kojem ide sve bolje i bolje (iako za Hrvatsku nismo sigurni), pa to nije smetalo ni Končarovim ruskim partnerima s kojima sada, pretpostavlja se, želi dohvatiti pulsko brodogradilište. Rusi uvijek gledaju uletjeti u neku luku ili brodogradilište (primjera ima – recimo Split ili Ploče), kako bi se, da tako velimo, ovdje ukotvili. Ne gledaju previše na cijene, nego razmišljaju više dugoročno i strateški, sjećajući se možda i nekadašnje suradnje s klirinškim dugovima za isporučeno brodovlje. Istra, međutim, nije teren na kojem bi se vladajući HDZ osjećao kao kod kuće, pa stoga premijer Plenković hoda kao po jajima, nastojeći oslabiti konkurenciju, a istovremeno ubilježiti koji politički poen, bez iluzija da bi mogao nešto trajnije postići na istarskom tlu.

Jedna posljedica izbijanja afere s Jakovčićem i Končarom odmah se iskristalizirala: raspala se neformalna Amsterdamska koalicija, u kojoj su osim IDS-s bili još Glas i Pametno. Prema izjavama Borisa Miletića iz IDS-a, dodatni razlog za razlaz bio je i to što Pametno nije pristajalo na nezavisnu regiju Istru. Kako god bilo, Dama iz Amsterdama i Mister iz Istre ostali su prepušteni sami sebi, dok se “teta iz Spljeta” odlučila distancirati od navedenog dinamičnog dua. Činjenica je da je izgradnja stabilne liberalne opcije nalik na Babilonsku kulu. Čim pomisliš da su uspjeli naći zajednički jezik, kula se počne urušavati kao da je od karata. Kriminal i korupcija ili obavještajno podzemlje, što god bio tome uzrok, očigledno je previše jak stresor da bi mu slabo liberalno vezivno tkivo moglo odoljeti.

Ni kod socijaldemokrata stvari ne stoje puno bolje. Čim je ponestalo financijskih sredstava, SDP se počeo topiti kao arktički ledenjak u globalno zatopljenoj klimi. Nakon izlaska Bojana Glavaševića, koji je tako postupio možda više iz načelnih rahzloga, zamjenica zagrebačkog SDP-a prešla je Bandiću, a za njom su krenula i neka druga mlada i zvučna lica SDP-a. Za koja, doduše, znaju uglavnom samo u SDP-u, ali to sada nije u prvom planu.

Kod HDZ-a, međutim, stvari stoje puno bolje. Ako bismo se rukovodili Einsteinovom tvrdnjom o svemiru i gluposti koji su jedini beskonačni (iako za svemir nije posve sigurno), moglo bi se izvući zaključak da bi HDZ u nekom obliku mogao nadživjeti čak i svemir. Barem je jasno da je njegove birače moguće preveslati beskonačno mnogo puta, a da oni i dalje ostanu vjerni svojem odabiru. Neka je i loše, samo neka je desno. Jer kad opada razumsko promišljanje, rastu samo dvije stvari: kita i HDZ, što se i opet potvrdilo u praksi.

Tako je moguće i da ministar policije Božinović nabavi nove balističke prsluke, popularne pancirke, po paprenim cijenama od 18000 za komad. I to ne par komada, nego čak 3000. I to ne od nekog bezveznog lika, nego baš od onoga kojem su u vili pronašli robove – Kineze – kako rade na crno i bez plaće. Nitko se nad time osobito ne zgraža, jer se svi boje – vidi čuda – imigranata. Imigranti su, čini se, dobrodošli ako misle biti robovi, a domaći radnici baš i nisu ako nisu spremni postati robovi, pa im preostaje jedino da postanu – imigranti. U nekim drugim zemljama. S druge strane, kineski ili ruski kapital sasvim je dobrodošao i na njega se ne misli puštati Božinovićeve pancer-divizije, pa je paralela sa Staljingradom ovog puta sasvim promašena. Ili možda čak i nije, samo što se sad već radi o paraleli s drugom polovicom Drugog svjetskog rata.

Nikome se ipak ne čini čudno da se ulaže u pancirke, iznose (54 milijuna kuna) s kojima bi se lako moglo podmiriti par plaća za nekoliko tisuća radnika Uljanika. Naime, ove dvije plaće koje je vlada isplatila ionako su samo poljubac za rastanak. Ako radnici ne prime ispravnu poruku, rastanak bi mogao biti prilično grublji, a za to je vlada, naravno, predvidjela i 3000 do zuba naoružanih policajaca u skupim pancirkama. Jer, nije netko valjda ozbiljno mislio da ih se nabavlja radi imigranata. To se nabavlja radi onih ovdje koji ne namjeravaju tek tako lako postati imigranti negdje drugdje. Nekako čovjeka zazebe oko srca, kao da se nismo stvarno primakli slobodi i demokraciji, pa je i ministar policije i dalje netko iz onoga bivšega, kako kažu, totalitarnog sistema. Samo što ovog puta radnici nisu pozitivci. Daleko smo odmakli od partizanskih dana. Dok bi nekad drugovi u partizanima jedan drugome rekli “Mirko, pazi metak”, danas bi odgovor glasio. “Koji ti je klinac Slavko, idemo u pancirkama od 18000 kn, a ti nas ovako sramotiš”.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame