Aktualno Glazba Kritike POP COOLTURA

Električni Orgazam: Gde smo sad – samo psihodelija stalna jest poput najboljeg “šuta”

Najdugovječniji orgazam yu-rocka dogurao je do gotovo 40 godina karijere tijekom kojih su bili mračni post-punkeri na tragu Joy Divisiona, zaneseni hipiji u vrijeme bestselera “Letim, sanjam, dišem”, ovdašnji odgovor na Stonese prve polovice sedamdesetih, ali i čudna mješavina funka,
soula i psihodelije koja je dominirala prethodnim studijskim albumom “To što vidiš to i jeste”.

Nasljeđe psihodeličnog rocka ujedno je i jedino “vezivno tkivo” različitih faza Električnog orgazma, pri čemu se sve dosad činilo kako im je odluka da ga pokušaju spojiti s arhaičnim afroameričkim žanrovima bila i najgora koju su mogli donijeti.

“Gde smo sad” kreće se istim stazama, ali uz neusporedivo više sigurnosti, kreativnosti i, što je najvažnije, dovoljno dobrih pjesama da razuvjeri sve koji su ih otpisali poslije zadnje ploče. “To što vidiš…” u tom kontekstu djeluje kao glazbena inačica pilot-epizode neke televizijske serije, epizode u kojoj su se Srđan Gojković-Gile, povratnik u bend Ljuba Đukić i ostatak ekipe tek upoznavali s novim idejama i učili kako ih ugraditi u svoj zvuk. To je najprimjetnije u opakom tripu “Istok, zapad, sever, jug” i odjavnoj “Okašuka Šakata”, gdje su acid-funk odveli do razine jednog Funkadelica ili Family Stonea, dok su izuzetno inspiriranim instrumentalnim dionicama i telepatskom međuigrom gitarističkog tandema s Ljubinim klavirom uspjeli izvući i neke slabije stvari (“Bio sam loš”, “Odvedi me do rupe”).

“Bila si kao san” tipična je balada Električnog orgazma kakve slušamo još od “Distorzije”, što u ovom konkretnom slučaju nikako ne treba smatrati prigovorom, a povratkom u vlastitu prošlost možemo smatrati i naslovnu pjesmu, simpatičan iako previše derivativan komad blues-rocka. “Koliko dugo već nema te” iznimno je uspješan izlet u reggae, jazzirana “Duga topla noć” uvlači se pod kožu poput najboljeg “šuta” pa u konačnici postaje jasno da je riječ o albumu koji bi na set- listama budućih koncerata trebao biti zastupljen s barem četiri-pet pjesama. Pitanje je samo hoće li biti dovoljno onih koji ih žele čuti – od Orgazma, kao i od većine njihovih suvremenika, publika najčešće ipak traži samo stare hitove. (Vedran Harča)

7.5/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame