Aktualno Glazba Kritike POP COOLTURA showbiz

Mary May: Things You Can`t Put Your Finger On – debi album godine i desetljeća i šire i duže i zauvijek

Da pišem Facebook status impresija bi izgledala ovako nekako: “Samo kratko. Od prije par dana preslušavam najljepši debitantski album u povijesti hrvatske glazbe. Remek djelo razine Josipinog (Metikoševa) “Dnevnika jedne ljubavi”. Ona je Mary May a čudo se zove “Things You Can`t Put Your Finger On”. Nevjerojatna zbirka predivnih jednostavnih bazno pop pjesama u alter ruhu s tolikom lakoćom zidali su nekoć Beatlesi. Mary je bliža PJ Harvey i Kate Bush povremeno. Takav stameni glas i takve prelijepe pjesme skalpelom prerezane iz najdubljih deepova svoje tuge i zaljubljenosti i čežnje, niste još čuli. Ne kod nas. I ne na ovoliko bravurozan način. Ali uz bisernu i predivnu distancu i daljine Irene Žilić u koju sam zatreskan od prvog tona, Mary May i njen prvi album je ono nešto najljepše što glazba daje. Znači ako izignorirate ovo remek djelo odjebite se brzinom svjetlosti u skokovima od potpisa onih koji se svrstavaju u ljubitelje glazbe. Ili nabavite tu divotu, pitanje je opće kulture, vjerovat na riječ. Od ovoga nema dalje niti ste ikad čuli bolje”.

S jedne strane imate estradne dame u srednjim godinama ili obnažene komade posred dopičnjaka koje nam mediji serviraju kao nositeljice estrogena i predstavnice feminuma na domaćoj glazbenoj sceni, dok s druge strane, praćene uglavnom specijaliziranim medijima (čitaj nekadašnjim fanzinima) imate kantautorice zbog čijeg sadržaja i izričaja svijet postaje jednako selo kao što je Hrvatska. Jer pripadaju svijetu i globalnoj glazbenoj sceni. Nikako tuzemnoj bareštini.

Prije par ljeta u sklopu naleta kantautorica s gitarom opstala je samozatajna Irena Žilić bisernog glasa i pjesama, koju recentno adoptiraju Morcheeba po svijetu – jer tamo pripada. Ove godine joj se pridružuje s druge strane domovine istarska pjevačica Elis Lovrić – koju neće nitko iz svijeta uzeti jer world music poj zaziva svog novog Petera Gabriela. Trio zaključuje ze ge čudo koje se odaziva na ime Mary May i koja najavnim singlovima nameće najdivnije osvježenje trome, dosadne, predvidljive, utabane scene.

Ono što Mary May radi glasom i jednostavnim pristupom komponiranju emocija razoružavajuće je i razorno jednako kao što je Žilićka odigrala na nježnost, krhkost, distancu i daljine. Mary May ubira od krvavosti, snažne lomnosti, pulsiranja borbenosti i snage jedne PJ Harvey iz vremena solo albuma “Dry” da ste joj oduzeli distorzije.  Singl niska započeta s najboljom predstavnom pjesmom desetljeća “Softest Tune”, nastavljena alter definicijama popa “Somewhere Else” i “Let Me Work”, još jednom razoružavajućom “A Lot”. Potom je albumom otkrivena riznica “From Home”, “Just fine”, “Never Fixed Nobody”, “On A Wednesday”, kombinacija njenog bluesa (“Black Porche”) s bilom i pulsiranjem života (“Birdie”) u njoj je nešto čemu ne možete odoljeti.

Mary May je sve, ali apsolutno sve što ne pripada domaćoj glazbenoj sceni. Samootkrivena, samoizgrađena, samozatajna kantautorica čiji snažni glas probija barijere. U sjajnoj produkciji i osjećaju za njenu pjesmu Marka Mrakovčića Mary May je nastupnim albumom postala vječna.

Izvrsnom dikcijom engleskog apostrofirala je prekrasne lirske ornamente kojima uljepšava svoj vrlo bazičan melodijski poj i pripadnost klasičnoj školi kantautora koji prirodno osjećaju što znači manje je više. Ne postoji jedno jedino mjesto zamjerke nastupnom djelu, samo žal što ponoviti nešto ovoliko prelijepo, bit će jako jako teško. Treba iskopati zaljubljenike vlasnike diskografskih kuća što dalje od Hrvatske ne bi li netko kojim slučajem odigrao loto na njen dar. Svijetu treba Mary May. Mi nećemo znati što s tim i kako je adekvatno voljeti i čuvati i nagraditi. (JA)

10/10

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame