Aktualno Glazba Kritike POP COOLTURA

Johnny Marr u Laubi: Klasicima The Smithsa protiv lošeg ozvučenja

Nakon dva susreta s Morrisseyjem, Zagreb je u subotu zahvaljujući Yammatovom konačno imao prilike vidjeti i Johnnyja Marra, drugu polovicu kreativnog tandema manchesterskih The Smiths, jednog od najznačajnijih i nedvojbeno najutjecajnijih bendova kako osamdesetih, tako i dekada koje
su uslijedile.

Bio je to ujedno i prvi put da se na tradicionalnom partyju zagrebačkog radija Yammat našao netko tko i danas ima što za reći i odsvirati, čiji su albumi i projekti zadržali zadovoljavajuću, ponekad i iznimno visoku razinu kvalitete. Za razliku od ABC, Marca Almonda pa čak i prošlogodišnjih
zvijezda večeri Cardigansa, kojima su autorski i tržišni vrhunci sve dalje u retrovizoru, Marr je u posljednjih petnaestak godina u velikom stilu odrađivao uloge gitarističkog sidekicka Isaacu Brocku iz Modest Mousea i drčnoj britanskoj indie punk trojci The Cribs te snimio i tri solo ploče,
od kojih je u Laubi promovirao aktualnu i daleko najbolju “Call the Comet”.

Riječ je o materijalu na kojem je skoro u potpunosti prestao bježati od samoga sebe, što u prijevodu znači da je većina pjesama prilično bliska onome što je radio sa Smithsima. Iz te kategorije su izvedene lijepa balada “Hi Hello” i “Day In Day Out” koja predstavlja skoro pa drugu stranu ogledala klasicima bivšeg mu benda poput ovom prilikom također odsviranih “Headmaster Ritual” i “Bigmouth Strikes Again”. Dobar dojam ostavile su i glazbeno kompleksnije, post-punkom prošarane “New Dominions” i “Walk Into the Sea”, u kojima je od izražaja došao i Marrov prateći sastav, djelomice regrutiran iz redova nekadašnje indie rock skupine Haven. Nažalost, izveo je i nešto slabiju “Tracers” te istinski katastrofalnu “Bug”, gdje su na trenutke zazvučali kao drugorazredni INXS. Samim time, šteta što se na njihovom mjestu nisu našle neke stvari s prva dva samostalna albuma, zastupljena tek s “Easy Money”, osrednjim najavnim singlom prethodnog izdanja “Playland”.

Zato nisu izostali vrhunci The Smithsa kao što su neopisivo tužna “Last Night I Dreamed That Somebody Loved Me”, “How Soon Is Now” ili “You Just Haven`t Earned It Yet, Baby” kojom su poslije sat i pol svirke i kratkotrajnog nestanka struje završili koncert. Najemotivniji trenutak dogodio se, kao na većini i Marrovih i Morrisseyjevih koncerata kojima sam prisustvovao, tijekom izvedbe “There Is A Light That Never Goes Out” kada je čitava dvorana s Johnnyjem pjevala kako želi umrijeti pored nje makar i pod kotačima double-deckera. Šetnju hodnicima sjećanja zakoružio je s “Getting Away With It” Electronica, hvaljenog projekta s Bernardom Sumnerom iz New Ordera.

U konačnici, jedino što je pokvarilo zagrebačku koncertnu premijeru čovjeka čija je gitara predstavljala kamen temeljac britanskom indie rock zvuku bio je na trenutke nepodnošljivo loš zvuk, zbog čega je s određenih pozicija bilo gotovo nemoguće razaznati vokal. Nema veze, široki osmijeh uz koji se oprostio od publike daje naslutiti kako ćemo se s Johnnyjem Marrom u budućnosti malo češće sretati. (Vedran Harča)

 

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame