inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM showbiz Zabava

Šaketanje domovine: Udri po svima i svemu, osim po Tuđmanu i muriji i HDZ-u i tako dalje

Obješeni kip i šaketanje domovine ljeta gospodnjeg 2018.

Na vješalima. Suha kao prut

            Na uzničkome zidu. Zidu srama.

            Pod njome crna zločinačka jama,

            Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Tako je pisao Antun Gustav Matoš svoju pjesmu 1909., pa smo na jedvite jade tek tamo negdje 1990./91. konačno dočekali da imamo svoju domovinu Hrvatsku, međunarodno priznatu, suverenu i samostalnu, da bismo već tu negdje 2018/9. mogli složno opet zavapiti “i mjesto nje u kobnu rupu skočih”. Jer, ponovilo se opet ono isto što i 1909., ali ovog puta prigodom postavljanja spomenika prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Zbor dobro utovljenih pripadnika počasne garde u jarko crvenim odorama iz petnih je žila pjevao himnu i druge rodoljubne napjeve, ulaštena svita uglednika okupila se na improviziranim tribinama iznad ‘kobne rupe’ koju je neki kumašin gradonačelnika Bandića iskopao između Nacionalne i sveučilišne biblioteke i Palače pravde, kako bi u nju postavio neobične vodoskoke, a velebni stilizirani kip prvoga predsjednika u nadnaravnoj veličini bio je obješen na omču dizalice nekog drugog kumašina kojom su ga spuštali na postolje, umotan u plavu plahtu koja se vijorila na vjetru što je sve neodoljivo podsjećalo na vješanje Saddama Husseina ili oklopljenog negativca Dartha Vadera iz Ratova zvijezda. To jest simboličko vješanje čovjeka koji je, umjesto da mu spomenik bude postavljen preko puta Palače pravde, vjerojatno zaslužio za života bolje upoznati njenu unutrašnjost, zajedno sa svitom koju je uspostavio svojom vladavinom i koja mu se ovom prilikom usrdno zahvalila na tome što ih njegova sjena i dalje održava u vampirskoj snazi nad lešem isisane domovine. “Jer Hrvatsku mi moju objesiše /Ko lopova, dok njeno ime briše,/ Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Nastavak ove priče još je napetiji. Jedan se dio građana okupio preko puta kako bi protestirao, kojom prilikom je Zoran Erceg povikao “Tuđman je ratni zločinac”, na što ga je skupina neidentificiranih počela šaketati u glavu i po tijelu. Okupljeni policajci krenuli su u pomoć napadačima, kako bi ih obranili od Zoranovog glasa i drugih dijelova tijela, a njega priveli u maricu kako bi bila podnesena prijava za remećenje javnog reda i mira. Dakako, njih kao napadače i nasilnike nisu prijavljivali, jer su se samo branili od nedomoljubnoga ‘nereda’ kojeg je izazvalo pomicanje čestica zraka uslijed zvučnih valova koje je proizvelo Zoranovo grlo. I nije bio jedini koji je toga dana tamo pokupio batine. “I mjesto nje u kobnu rupu skočih/ I krvavim si njenim znojem smočih/ Moj drski obraz kao suzama.” Pa mu još kao vitezu obrane domovine neki polupismeni seljo pred kamerama poručuje da je četnik, budući da ne voli Tuđmana.

Jer tako je i danas u Hrvatskoj: državni žbiri te neke i nečije države pendreče, prekršajno prijavljuju i mlate običnu raju zbog verbalnih delikata i kretanja u javnom prostoru, a ti tzv. građani skaču u rupe i plaćaju svojom krvlju ono što su već trebali odavno izboriti u Domovinskom ratu, kao vojnici domovine – i to oni pravi, a ne počasni u crvenim mundirima i oblekicama koji u ovakvim prigodama služe samo da bi uveličali ljepotu drske pljačke koja je počinjena na razvalinama ratom poharane domovine. Šteta samo što je s istoga mjesta uklonjena simpatična piramida koju su postavili lokalni masoni, jer na ovaj način prikazano stvaranje države izgleda na kraju samo kao još jedna Ponzijeva piramidalna prijevara u kojoj varalice na kraju umjesto u zatvoru završavaju kao heroji u povijesnim čitankama i na počasnim postoljima u središtima gradskih jezgri. Kakav je to kip domovine, leta 2018., možemo samo zamisliti, kao što je mogao i Pavao Štoos u svojem Kipu domovine: “Kak mi se j’anda morat predati,/ i v Domovini mrtvoj postati! Idem još merveh grobe otpreti/ kaj ak’ ne hasni, hoču umreti” a mogao je i Matoš: “jedna žena gledaše u daljinu./Tri su joj boje ovile haljinu,/ prepoznah crvenu, bijelu i modru,/ i reče mi tiho: moli se sinko/ nad nama pletu neke čudne niti, /Hrvat je opet tako teško biti.

Kipu Franje Tuđmana kako ga je zamislio kipar Kuzma Kovačić kao da je sasvim lako biti, pleše na postolju neki bečki valcer ili poskakuje na keltsku muziku, sav zaigran, neprepoznatljivog lica do te mjere da ga ni vlastiti sin zgrožen i u čudu ne poznaje, pa kao da ponavlja riječi člana partije O’Briana upućene Winstonu u Orwellovoj 1984: “isprazniti ćemo te od tebe i ispuniti nama”.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame