Aktualno Glazba Kritike POP COOLTURA

The Strange u Tvornici kulture: Večer zaboravljenih filmova i rock`n`roll magije

Jedan od bendova koji je obilježio godinu na izmaku svakako su The Strange, kako zahvaljujući albumu “Echo Chamber” kojim su prekinuli više od desetljeća dugu diskografsku šutnju, tako i činjenicom da u novoj postavi predstavljaju punokrvnu koncertnu atrakciju.

Da me krivo ne shvatite, zamjerku je bilo teško pronaći i izvornom line-upu grupe koji su uz frontmena nekadašnjih The Walkabouts Chrisa Eckmana sačinjavali sisački The Bambi Molesters, no sinoćnji nastup u ugodno ispunjenoj Tvornici kulture bio je moćniji i kvalitetniji od svega što sam od njih imao prilike čuti, i na pozornicama i u studiju. U najkraćim crtama, radilo se o pravoj maloj školi rocknrolla u rasponu od americane, countryja i
roots-rocka preko garaže i surfa pa sve do nekih alternativnijih glazbenih pravaca. Tako su, primjerice, tijekom izvedbe “Comin` Undone” zazvučali poput rane faze Caveovih Bad Seedsa, dok bi im na naletima feedbacka u razornoj obradi “Villiers Terrace” Echo&The Bunnymena
pozavidjeli i Velveti iz vremena mitske ploče “White Light/White Heat”.

Nasuprot tome, stajale su ispovijesti slomljenog srca tipa “Dead End Shore” i “River Of Twilight” koje je svojim vokalom obogatila Irena Žilić, na trenutke nas podsjetivši na rolu koju je u pjesmama nesretnog Grama Parsonsa nekoć davno tako savršeno odigrala Emmylou Harris. Set-lista je ravnomjerno pokrila oba albuma The Strangea, a vrhunce kvalitetom iznimno ujednačene večeri predstavljale su naslovne stvari svakog od njih. “The Nights Of Forgotten Films”, budila je osjećaj da se, nošeni trubom Andreja Jakuša i saksofonom Ozrena Žnidarića, nalazite u nekom starom vesternu koji je uglazbio Ennio Morricone, dok je “Echo Chamber” dodatno dobila na silini efektnom međuigrom gitara Matka Botića i Dalibora Pavičića.

My Buddy Moose još jednom su me natjerali da se zapitam kako je moguće da ovaj bend dolazi iz Rijeke, a ne iz nekih prašnjavih bespuća Teksasa ili Arkansasa, Pavičić čitavoj priči pridodaje malo one magije koja je krasila instrumentale Bambi Molestersa, a puhači ih odvode na teren Calexica i
njihovog brisanja granica između rocknrolla i tradicionalne muzike poput tex-mexa. Sve to zaokružuje Eckman, kroz kojeg kao da progovaraju duhovi Leeja Hazlewooda, Johnnyja Casha, Leonarda Cohena, ali i Rowlanda S. Howarda ili Jeffreyja Lee Piercea. Treba napomenuti i kako je u The Strangeu konačno pronašao bend usporediv, ako ne i superioran ključnim postavama Walkaboutsa.

Opetovanim uzvicima “Merry Fucking Christmas” vratio nas je dvije godine unatrag, u vrijeme kada je koncertom u Vintageu započelo drugo poglavlje priče o The Strange. To poglavlje kulminiralo je izlaskom albuma “Echo Chamber” za koji je ovih dana potvrđeno da će ga za inozemno tržište objaviti njemački Glitterhouse Records. Dakako, ta vijest u domaćim je medijima dočekana bombastičnim naslovima tipa “The Strange osvajaju svijet” naslovima koji, ako je suditi po koncertu u Tvornici, uopće ne djeluju pretjerano. (Vedran Harča)

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame