Aktualno Celebrities film inmediasres Kritike mediji POP COOLTURA showbiz TOP VIJEST Zabava

Koja je ovo država (Vinko Brešan) – Najbolji film godine i tužna istina o groteski od države Hrvatske

Prije čitanja ove kritike kratki disclaimer: novi film Vinka Brešana nije komedija. Možda je to željela biti, ali ima velikog saveznika istovremeno i protivnika u hrvatskoj stvarnosti.

Na našu veliku žalost ono što se doživljava i preživljava u državi Hrvatskoj daleko je komičnije i tragičnijne od izmaštanih karikiranja dugogodišnjih suradnika i prijatelja Mate Matišića i Vinka Brešana. Lijepa naša domovina u slučaju reality bites filma “Koja je ovo država” više izgleda kao neka tvorevina neuspjelih epizoda Monty Pythona ili sličnih lovaca na sociološke eksperimente i društvene groteske.

Ako krećete s tom premisom, novi Brešanov film neće vas ni šokirati ni biti skandaloznim. Ako ste pak regrutirani iz redova onih koji plaču na državne praznike i spomen Franje Tuđmana morat ćemo vas ražalostiti i reći da se vaš dragi Franjo još dugo okretati u grobu.  Ova aluzija nije slučajna jer jedna od najboljih i potencijalno “najšokantnijh” geg scena filma je ona kada četiri čestita stara lopova (Mate Gulin, Zdenko Jelčić, Slobodan Milovanović, Lazarom Ristovski)odjevena u kockaste dresove nogometnih reprezentativaca Perišića, Rakitića, Modrića i Mandžukića, krenu na groblje opljačkati grob i uzeti lijes prvog hrvatskog predsjednika. A sve zato da bi osvetili ili na neki način iskupili i pokazali dišpet državi u kojoj se njihovi sinovi branitelji još uvijek vode nestalima.

Zašto dolaze na toliko suludu ideju gorko je otkriće koje teško da će vam biti smiješno čak i ako se znate smijati vlastitoj stvarnosti. Novi film Vinka Brešana naići će na zabrane i kritike onog dijela publike, pretežno nacionalista i desno orijentiranih gledatelja nenaviklih na smijeh na vlastiti račun. Brešan poslovično slovi kao pripadnik umjerenije i ljevici sklonije struje ali s obzirom da je hrvatska ljevica djelovanjem Milanovića, Bernardića i takvih rubnih likova odavna izgubila identitet, a kamoli vjerodostojnost prema biračima, pa njegova apolitičnost i kritika udara na mentalitet našeg naroda u potpunosti i cjelovito.

No, kao i u slučaju njegovog debija “Kako je počeo rat na mom otoku”, pa nastavljeno “Maršalom”, “Svjedocima”, “Svećenikovom djecom”, tako i u njegovom najnovijem filmu reklama kao da nije ni potrebna. On toliko precizno gađa in medias res društvenih zbivanja da se savršeni timing njegovih komedija doima u stvari kao neka teorija urota po kojoj njegovi suradnici izazivaju društvene nerede i situacije koje će ići na ruku datumu premijere novog filma. Hrvatska je poslužila “Državi” više nego će ikoji marketinški budžet (koji nije zanmariv) za ovu vrstu filma učiniti. Umjesto jumbo plakata rade se Facebook stranice na kojima se dijele linkovi apsurdnih situacija iz stvarne Hrvatske koje kad usporedite s onima u filmu izgleda da je Vinko promašio temu i trebao raditi film o još bolesnijim društvenim anomalijama.

Ono što je za očekivati da “Koja je ovo država” na valu sjajnih reakcija na isječke iz filma i nakon usmene predaje poslije premijere, bude još jedan u nizu blockbustera koji će podizati otužan prosjek gledanosti domaćih filmova. Sve ispod 100 000 gledatelja što je nedostižna brojka za bilo kojeg autora, s ovakvim materijalom neće bit smatrano uspjehom. Dovoljno je vremena za širenje “mita” jer pretpremijera je nakon Božića, a redovno u kina kreće 03. siječnja 2019.

Što se tiče scenarija  odnosa s režijom, kako funkcioniraju stvari mogli ste vidjeti u “Svećenikovoj djeci” jednako kao i u “Otoku”, što znači da je Brešan vjeran  u dosljednosti svom stilu i to je odlika koju nema puno domaćih redatelja. Brešan i Matišić grade pomalo suludu ali satiričnu priču o kriznoj situaciji u državi u kojoj se jedan ministar (Krešimir Mikić) odluči zatvoriti u zatvorsku ćeliju iz koje odbija izaći. Čak niti na nagovaranje njegove supruge i trudnice (Iva Mihalić). Ako vas trenutak podsjeti na nagovaranje Alekse da izađe iz kasarne u “Kako je počeo rat na mom otoku”, stvari sigurno nisu slučajne. Ali to je samo jedna od situacija i scenarističkih stranputica vezanih za prije spomenuti lopovluk Tuđmanovih ostataka u kojoj će se Brešan pokazati još jednom kao majstor satire odlično kombinirajući rubne situacije s groteskom i stvarnošću.

Film je prepun potencijalno sjajnih fora i upečatljvih slika (kadrova), ne štedi nikoga. Izvrsna i efektna snoviđenja generala čije iluzije izgledaju kao gomila vojnika koji mu salutiraju u smeđoj jezerskoj vodi. Na ovom mjestu sjajno dolazi i treća linija priče u kojoj Nikša Butijer kao general lovac vjeran postulatima predsjednika Tuđmana nakon što upuca svog suborca (Bojan Navojec), dolazi do urnebesne situacije u kojoj će razgovarati s “duhom preminulog predsjednika”. I opet će vas sigurno podsjetiti na sekvence iz “Maršala”.

Film je prepun odličnih glumačkih ostvarenja i groteska uz takvu podjelu je samo dobila na jačini i naglašavanju. Predsjednika glumi poljski glumac Daniel Olbrychski, upravitelja zatvora Dražen Kuhn (kao jedan od omiljenih Brešanovih karaktera), Alma Prica, Ksenija Marinković, Luka Dragić samo su neki od odličnih sporednih uloga. Jedine zamjerke na neuvjerljivosti možemo uputiti markantnom Sebastianu Cavazzi u ulozi hrvatskog premijera čiji naglasak nikako ne paše uz ulogu. Ali to su sitnice i dlake u savršeno zdravom jajetu.

Nova Brešanova drama s elementima crne komedije i komedije apsurda je možda njegov najsubverzivniji film do sad i kako se u “Svećenikovoj djeci” malčice neodlučno pogubio u namjeri kritike klera tako ovaj puta to nije slučaj. Njegov novi film je još jedan dokaz konzistentnosti najboljeg hrvatskog redatelja kojeg jednako s razlogom cijeli i kritika i publika i koji kao divna anomalija strši u domaćem igranom filmu. Za svakog normalnog gledatelja to je film o rješavanju trauma, ali nekako me je strah da je takvih u današnjoj Hrvatskoj u velikoj manjini. (Andreja Galić).

9/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame