autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM mediji POP COOLTURA PRIRODA & DRUŠTVO Zabava

DOPis iz Manchestera: promatram Britaniju dok je Matea fotka

Foto: Matea Petrović
Foto: Matea Petrović

Noću obasjani oblaci malo ispod aviona koji se nalazi 10 000 metara iznad Europe oduzimao mi je dah, ali i stvarao knedlu straha u grlu. Možda je to samo moj kukavičluk, ali avion se svako malo nakrivio baš na moju stranu dok sam gledao hoćemo ili nećemo pasti kao nesposobni šverceri droge na cestovnoj državnoj granici. Dok sam slušao Bonjrov „It’s OK, you’re OK“ i „Lift me from the ground“  Sana Holoa i Sofie Winterson u Jaronovom remixu kako bih došao k sebi, stjuardesa je sasvim opušteno i sa smješkom gurala svoja kolica nudeći mi ponudu sendviča, kolačića i nekoliko voćnih sokova. Bilo je nekih pola sedam ujutro. Drugi putnici su spavali dok sam se trudio odoljeti snu za slučaj ako padne pritisak u kabini pa budem morao navlačiti masku za kisik. U jednom trenutku, bez ikakvih naznaka gdje se nalazim na relaciji Zagreba i Frankurta, počeli smo se spuštati. Naknadna najava spuštanja je zvučala zastrašujuće na njemačkom (cijenim i poštujem svaki jezik, ali njemački kao da je melodijski stvoren za donošenje kakvih prijetećih i uznemirujućih vijesti), no engleski prijevod je zvučao puno opuštenije i milozvučnije. Drugi avion na koji sam sjeo, bio je veći, možda je i vrijeme bilo bolje, pa iako se tu i tamo nakrivio (ovaj puta čak i ne svaki puta baš na moju stranu), let nije izgledao toliko nesigurno kao u onom prvom. Prelazeći La Manche, nafrljio sam Prodigyjev novi album „No tourist“ i nasmijao se što su ga izdali baš ove (tada 2018.) godine. Misli o tome kako ćemo se skršiti poput Alana Forda i Boba Rocka na kakvoj Grunfovoj avio-liniji, zamijenila je fascinacija obrisima Velike Britanije. Engleski je pored hrvatskog, jedini jezik u kojem sam fluentan (mislio sam naivno da sam fluentan i u srpskom i bosanskom, ali moji kolege, prijatelji i poznanici iz tih područja su mi srušili entuzijazam), a nikad do sada nisam bio u nijednoj državi u kojoj je engleski službeni jezik. Ipak, ni to znanje engleskog, ovjenčano peticom na državnoj maturi nije bila garancija da neće dolaziti do nesporazuma. Tako sam sletio u Manchester i ušao u prvi tramvaj, ne obazirući se baš na okolinu zahvaljujući mojem povjerenju u pratnju koja me dočekala pri slijetanju. Ženski glas na razglasu je milozvučnim britanskim naglaskom najavio: „This is a service to Victoria. The next stop will be Shadowmoss„.

-Što ovi služe Viktoriji? – upitao sam, srećom, na hrvatskom, pa Englezi nisu razumjeli moj debilizam. – Pa Viktorija je mrtva, Elizabeta II je sada kraljica“.

-Ma pod „service“ misle na tramvaj, a Victoria je zadnja stanica – objašnjavala mi je Matea kroz smijeh ali držeći se za glavu jer joj moje gluposti zasigurno nisu nedostajale.

-Oh – kimnuo sam. – A mogli su reći i „this is line for Victoria“.

                                                                         Studij u medijskom kraljevstvu    

The Prodigy mi valjda neće zamjeriti dolazak u UK jer za razliku od turista, moje je putovanje isključivo novinarske prirode. Matea Petrović, uspješna je i kreativna fotografkinja koja je prije tri mjeseca otišla u Manchester gdje na sveučilištu u Salfordu studira medijsku produkciju s fokusom na televizijski dokumentarac, nastavivši tako svoje obrazovno putovanje nakon novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Salford je ustvari gradić koji je ukomponiran u širi Manchester poput kakvog kvarta, ali nećemo o tome, nisam vam ja geograf. Radila je u Cropixu kao fotoreporterka, a imala je i nekoliko izložbi svojih fotografskih radova i bila zamjećena od imena hrvatske fotografske kreme poput Slavke Pavić. Upoznao sam je kao urednicu fotografije u studentskom mjesečniku Global, a onda sam je i za neke članke na Dopu nažicao za fotografsku podršku (možda će se neki predaniji čitatelji, ako postoje toga sjetiti). Također potpisuje i naslovnicu “Psihodelija”, druge mi zbirke pjesama.  O masovnom egzodusu ljudi iz Lijepe Naše ne treba puno pisati, sve već znate, ali nisam baš čuo za mnogo medijskih profesionalaca koji su zbrisali vani, barem ne sa ciljem da se i dalje nastave baviti medijskim radom. Stoga sam se i sastao s Mateom s ciljem da kroz 15 dana prikažem kako se snašla i koliko je zadovoljna Britanijom.

S kolegicom Petrović, foto: Matea Petrović
S kolegicom Petrović, foto: Matea Petrović

 

Matein fakultet nalazi se u sklopu Media Cityja, kompleksa gdje se među ostalima, nalaze studiji BBC-ja i ITV-ja. To je već samo po sebi vrlo inspirativno područje za učenje o medijima, novinarstvu ili u njenom slučaju, o dokumentaristici. „Neusporedivo je uopće komentirati razliku jer ovdje su ulaganja u sveučilišta ogromna što se vidi i po samim fakultetima. Kad sam prvi put došla na salfordski, imala sam osjećaj kao da sam u budućnosti. Ovdje mi je studentska iskaznica najbolji prijatelj koji otvara sva vrata (doslovno) na fakultetu, omogućuje mi da posuđujem knjige, opremu i printam materijale“, pričala mi je Matea, a onda i dokazala. Otišli smo na salfordski kampus u zgradu New Adelphi. Riječ je o ogormnoj zgradi u koju je uloženo 55 milijuna funti, a gdje studenti uče i rade svoje projekte vezane uz kreativnost, umjetnost i perfomanse, od fotografija, slikanja, izrađivanja modela i kostima. Iako je Matein faks isključivo u Media Cityju, ima pristup cjelokupnom sveučilištu te me svojom karticom uvela u New Adelphi prostorije gdje inače, s obzirom da nisam student, ne bih nikada mogao ući. Najviše su mi se svidjele ilustracije i slike tamošnjih studenata koji su pokrivali svojom umjetnošću razne teme: od mentalnih poremećaja do društvene nepravde. „Zbog studiranja novinarstva, novinarski sam u prednosti s obzirom na moje kolege čije su podloge iz drugih djelatnosti, gdje oni možda pak imaju prednost“, kazala je Matea s obzirom da trenutno radi na fakultetskom projektu u timu od četvero studenata.

Media City UK foto: Matea Petrović
Media City UK foto: Matea Petrović

 

Jedna od njih je i Lidia Fatah koja je na istom smjeru kao Matea nastavila svoje obrazovanje nakon televizijskih i filmskih studija u Londonu. Skrpao sam im se dok su po centru Manchestera snimali prizore koje će uključiti u svoj kratki dokumentarni film. „Ciljamo na vizualnu podlogu koja će na apstraktan način uz pomoć raznih scena oko nas evocirati osjećaje za intervju koji smo snimili s glavnim sugovornikom“, objašnjavala je Matea ne želeći previše ulaziti u detalje priče jer još uvijek nije dovršena. Tako smo snimali vodopade, hrđave stupove i golubove, pa možete pretpostaviti u kakvom tonu ide njihov, za sada misteriozni film.

Krpanje studentima dokumentaristike, foto: Matea Petrović
Krpanje studentima dokumentaristike, foto: Matea Petrović

Osim tog jednog snimanja, upoznavanja s Lidiom s kojom sam uz šalicu čaja i engleskog doručka diskutirao o beskućništvu, Izraelu i Palestini, dinamika Media Cityja i kampusa nije bila preživahna jer sam došao usred praznika. Stoga sam zapeo s ovom reportažom, ne znajući kako je nastaviti. No onda sam se sjetio, kako sam već u Engleskoj, mogao bi reći koju riječ više o tome.

 

                                                             Having pun and pounds in England                                                                               

Kompleks u koji se Matea smjestila izgleda tipično za Manchester. Identične ciglene crvene kuće zbog kojih sam se zapitao kako pijanci uspiju pronaći svoju adresu kad se strgaju u alkoholu. Kuće u ovom kvartu stambeni su kompleksi. Obiluje stanarima, a prolazi do različitih ulaza definirani su uređenim putevima i zelenilom koji me asociraju na tipične opise lokacija gdje bi Agatha Christie osmislila kakvo ubojstvo da Poirot ima posla. Malo nakon što sam se smjestio, zapalio sam cigaretu na terasi iznad parkirališta. Vidjevši parkirane aute sa volanom na desnoj strani i našavši funte prokopavši novčanik započeo sam pjevušiti „This is England“ sav presretan što mi se ostvario sam koji sam imao od trinaeste godine. Iako se prvotno smješkala na moje veselje, vrlo brzo me zamolila da prestanem jer zbilja očajno pjevam.

-I’m all lost in the supermarket, I can no longer shop happily…

5 funti i legendarni Churchill foto: Matea Petrović
5 funti i legendarni Churchill, foto: Matea Petrović

-Oćeš neki čips? – upitala me Matea i prekinula u daljnjem referenciranju okoliša s Clashom. Malo sam i referirao i na Sex Pistolse, ali ipak u sebi, jer mislim da nema baš potrebe pjevati Britancima „God save the queen, the fascist regime, that made you a moron, potential H bomb“ dok plaćam račune i gledam u obrise kraljice na funti. Ne bi imalo smisla ni glumiti da ne znam kako to može nekoga uvrijediti. Što se imam praviti Englezom, kako bi rekla ona naša narodna poslovica koja mi baš nema smisla.

„Pa ne, to sam više čula u filmovima i serijama. Hrvatskim doduše“, rekla je Matea kad sam je pitao zna li odakle je i zašto došla ta fraza.

Ipak, Engleska je puno više od rječitih igara koje ovdje pokušavam probiti kao humor (ne toliko dobar kao pravi britanski doduše). Pored već opisanih ciglenih kuća, Manchester je grad koji se spremno razvija, vrlo je užurban i radan (što se moglo zaključiti još i u Media Cityju). Ljudi po ulici brzo prolaze, ali raznoliki ulični zabavljači, od rokera, plesača, beatboxera do rastafarijanaca na valovima opuštenog reggaea obogaćivali su ulice multikulturalnih prolaznika. Po ulicama je bilo puno beskućnika. Lidia mi je objašnjavala kako ih je dosta završilo na ulici i odalo se porocima nakon što nisu bili u mogućnosti platiti stambene račune i/ili kredite. S obzirom da centar Manchestera, poput Zagreba, ne obiluje zapuštenim i ruševnim zgradama, kao što je naš paromlin, beskućnici su u centru na ulicama zamotani u deke i stisnuti uz zidove pokušavajući se ugrijati.

-Ovo je po noći okupljalište narkomana i raznih sumnjivih likova, ali planiraju ga demolitirati – objašnjavala mi je Matea planove grada za Piccadilly Gardens u središtu Manchestera.

Ove fontane u centru grada baš ne izazivaju veliko oduševljenje ljudi s obzirom da su zapuštene. Ipak, Matea obožava fotografirati ljudske interakcije i gradske motive u koji se ubrajaju i dotične fontane (iako ni njoj one nisu neki prioritet u životu). Manchester joj je još uvijek novi grad pa uživa istraživati ga i fotografski joj je vrlo zanimljiv. No, ne samo zbog nove lokacije već i zbog urbanog izgleda kakav nije mogla naći u Zagrebu.  „Zagreb ima konstantne stilove arhitekture s obzirom na dio grada u kojem se nalaziš, dok Manchester ima miješanje industrijskog, modernog i tradicionalnog europskog štiha koji se kontantno izmjenjuje i to u fotografskom pogledu daje prekrasno svjetlo na ulicama“, objašnjavala mi je Matea. Dodatno je to opisala kao neku vrstu svjetlosnog semafora. „Zamisli, hodaš ulicama oko centra, visoke zgrade stvaraju hlad, a onda samo odjednom nađeš se ispred staklene moderne zgrade koja odbija sunce usred mračnog kutka“, dala je za primjer jedan od prizora u kojemu voli hvatati ljudske trenutke. Tako smo lutali Manchesterom, ja slovkao Britaniju kroz dosjetke i pop kulturne reference, a ona fotografijrajući prizore. Što joj je katkad bilo frustrirajuće jer sam hodao brže od nje, pa joj upropastio pokoju fotku. Ali nisu ni ove koje ovdje vidite loše, zar ne?

Ulice Manchestera, foto: Matea Petrović
Ulice Manchestera, foto: Matea Petrović

 

Ulice Manchestera, foto: Matea Petrović
Ulice Manchestera, foto: Matea Petrović

                                                                

Ulice Manchestera, foto: Matea Petrović
Ulice Manchestera, foto: Matea Petrović

 

                                                         Praznici u Greenwich zoni

S obzirom da sam se našao u Engleskoj u drugoj polovici prosinca, sve je prštilo božićnom magijom. Ipak zanimljivo, adventski sajam se maknuo kad sam ga kanio posjetiti na Badnjak, dok uopće ne sumnjam da će me ovaj u Zagrebu dočekati čak i nakon onog pravoslavnog. U Britaniji ljudi i za božićno vrijeme vole tulumariti i poznati su po svojim božićnim tulumima. Ni Matea ni ja nismo veliki fanovi Božića i složili smo se da bi radije ostali doma, što me posebice oduševilo jer su se na televiziji vrtjele epizode „Crne Guje“. Možda to nije neka pretjerano važna informacija za njenu žensku emancipaciju, ali pored fotografskih vještina, Matea je i odlična kuharica. Kuharske vještine su mi takve da bi mi Gordon Ramsay izvrijeđao mrtvu obitelj, a ni simpatični i smireni Jamie Oliver mi ne bi mogao pomoći. Stoga je Matea, iako sam joj skromno pomagao sa sjeckanjem i rezanjem, cijelo vrijeme spravljala hranu (osim kad smo izašli u grad nešto pojesti). Piletina, pljeskavice, razne kombinacije povrća, a poglavito francuska salata, bile su preukusne. Novogodišnju proslavu smo, ne biste vjerovali, isto proveli kod nje doma. Još sam u Zagrebu bio vrlo uzbuđen oko prilike da ove godine budem mogao uhvatiti BBC-jev novogodišnji program uživo preko televizora. Imao sam toliko velikih očekivanja od ove javne televizije, da mi je jedan prijatelj čak rekao „gle, znam da si novinar, ali prestani svršavati po televizijskom programu“. Nabavili smo džin i Schweppes te se s hrpom hrane smjestili pred televizor. BBC-jev prijenos uživo iz Londona je stvarno prikazao spektakularan i glede pitanja Brexita pomalo provokativan vatromet, ali sve u svemu, cjelokupni glazbeni program nije baš bio tako sjajan kako sam se nadao.

„Ovo je skoro pa gore od HRT-a!“, zaključila je Matea.

Tužno i razočarano, složio sam se s njom. Ipak, alkohol je bio dobar. Nisam se napio, ali dugo sam spavao iduće jutro. Kad sam se probudio, dočekalo me 15 propuštenih poziva i nekih deset paničnih poruka. Neki tip je nožem napao i ranio dvoje ljudi u Manchesteru na Silvestrovo i obitelj mi je, jer prve vijesti nisu izvješatavale da je uz policajca stradao pedesetogodišnji par, pomislila da sam možda završio ozlijeđen u bolnici. Srećom, probadao me samo afterparty džina u mojoj jetri.

                                                                Odlazak prije ožujka

Uz zvukove „New dawn fades“ Joy Divisiona iskorištavam rano jutro za posljednju provjeru torbe prije leta za Zagreb. Tmuran sam što se vraćam u Hrvatsku, ali ima i ona svojih radosti, ne mogu reći. Pušim za sada zadnju cigaretu na ovom velikom otoku preko puta Francuske i vrtim po mozgu jesam li spremio sve u kufer. Sjetio sam se kada sam se tek spremao za ovaj put, baš mi je palo na pamet kako bi bilo fora da me na aerodromu presiječe carina. Da me pitaju: „Do you have anything to declare?“, pa da im uzvratim: „We’ve got some half-priced cracked ice and miles and miles of carpet tiles. TV’s, deep freeze and David Bowie LP’s…“.

-Pa u Europskoj si uniji, kakva carina – razbila mi je tada snove Matea.

I bila je u pravu. No hej, možda ako se vratim when Brexit kicks in

Ivor Kruljac

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ivor Kruljac

Ivor Kruljac

Novinar, publicist i književnik. U slobodno vrijeme voli studirati.

Komentari

Reklame