Aktualno Glazba Interview POP COOLTURA showbiz

SUN U: Sama svoja electro dance pop igračica – Išla bih na Euroviziju, zašto ne?

Jedina ženska nova izvođačica nominirana u kategorijama nagrade Rock & Off je Sun U, u kategoriji elektro glazbe. Kako je sama došla do stadija da je se gleda kao nositeljicu alter electro dance pop scene kod nas.

– Electro pop pionirka ste na domaćoj sceni. Počeli ste u Lollobrigidi. Opišite nam svoje glazbene početke…
Zapravo sam s bendovima počela s nekih 17 godina, nakon što sam kupila prvu bass gitaru u 2. srednje (kupila bi ja nju i prije, ali mi mama i tata nisu dali ušteđevinu, morala sam proći s odličnim 1. razred kako bi mi podigli lovu iz banke i dali zeleno svjetlo za nju, zeznuti su ti maloljetnički dani, šta reć hahaha). Do tad sam godinama bila zaokupljena sviranjem klavijatura i gitare. Taj prvi bend (Headswitch) bio je kombinacija funky-pop-rocka, slapala sam po tom bassu ko blesava i bila frontwoman. U nekom od tih trenutaka imala sam gig u Sax-u, tamo se zatekla Ida, tadašnja kompanjonka za mikrofonom joj izašla iz Lollobrigide, i mic po mic nekako je započela priča s nama. Iako je prvobitni plan bio napraviti novi elektro bend, na kraju je ideja završila samo na Lollobrigidi. Nakon što sam snimila drugi album s njima, bila sam u još par glazbenih projekata sve dok se, evo, nisam
komplet osamostalila.

– Koji su vam najveći utjecaji ili uzori i najdraži izvođači?
Uf, odrasla sam uz MTV i Vivu, upijala doslovno sve što se pojavilo, radila kompilacije i snimala kazete, doslovno su na istoj traci bili i Korn i Limp Bizkit i Skunk Anansie i Aqua i Fatboy Slim i Prodigy i Spice Girls i Faithless i Alanis Morrisette, Madonna, Tool, Kylie Minogue, Primus, Muse, Incubus, znači sve ikad! Koliko mogu reći da ne postoje utjecaji, toliko mi je, s druge strane, apsolutno sva glazba koja se ikad pojavila svojevrsni utjecaj. S uzorima je slična priča, isto smatram da ih nemam, ali znam samu sebe zateć kako nostalgično pričam o tom kako su izvođači u 90-ima bili nastrojeni na iskren rad i svoj neki osobni individualni stil. Nije bilo bitno je li vokal polugoli model za mikrofonom, nit’ je bila poanta da se išta “pakira”, jer je glazba sama za sebe već sve govorila. Bilo je pure i iskreno i ljudi su to osjetili, slušali i obožavali! Ja prva! Tako da mogu reći da se vodim i pronalazim u tom konceptu – radi iskrenu glazbu koju osjećaš, a ne onakvu za koju misliš da će se prodati i izlizati u roku keks, izgledaj onako kako se osjećaš kao ti, a ne kako bi industrija (or whatsoever) htjela, u namjeri da navučeš na sebe čim više “raje”, ponašaj se onako kakav jesi i inače, nemoj nikad glumatati. Više bi to stavila pod utjecaj drugih izvođača kao neko “sveto trojstvo”, nego neke stilske glazbene smjernice.

– Kako i kada sami skladate glazbu? Ima li neka tajna i proces?
Nema tajni, nema pravila, vrlo je jednostavno – čekam moment kada mi se neka melodija počne vrtit po glavi sama od sebe. Ako me počne proganjati i razvijati se sve više, stajem sa svim stvarima koje taj tren radim, uzimam instrument po instrument i snimam traku po traku. Prvo snimim sve što me proganja, a onda ili isti dan ili dan iza snimim sve ostalo što mi paše na to i napravim aranžman. Obično sam gotova s instrumentalnom verzijom pjesme u dan-dva, a onda pustim da mi tekstovi nadođu, bez forsiranja. Sve se svodi na čekanje specijalnog momenta. Momenti su ključna stvar 🙂

– Pjevate na engleskom. Da li to znači da vas od starta domaća scena baš ne zanima i da ste svjesni da tu bas nema “kruha”?
Imala sam dovoljno mozga u glavi da si izgradim karijeru prije ovog glazbenog samostalnog podhvata, tako da se ne moram opterećivat kruhom. Nesmetano radim glazbu kakvu želim i pjevam na jeziku koji mi najviše paše na mjuzu koju radim. That simple. A i plan mi je angažirati se iza izlaska albuma oko toga kako cijelu stvar plasirati što više van, tako da možemo pričati što god želimo, ali engleski je ipak engleski. 😉

– Imate li kontakte i ideju kako uspjeti u inozemstvu i izvan Hrvatske i koji su najveći problemi u toj misiji uopće?
Postoje neke solucije, ali ništa što bi isticala, više solucije za koje sama mislim da bi možda mogle upaliti. Ako ćemo gledati problem kao problem, vidim ga koliko ga i ne vidim – ne mislim da je problem što smo u Hrvatskoj jer ima toliko kvalitetnih genijalnih bendova koji žive i stvaraju u ključnim državama, ali se svejedno ne uspijevaju probiti i doći na “svjetsko tržište”, iako je to tržište za naše pojmove svjetsko, kako to onda objasniti?! Na to gledam kao splet okolnosti, situacija, poklapanja zvijezda, sreće, svega ikad.

– Sami radite svoje spotove. Ispričajte nam malo o tom dijelu. Sam ste svoj majstor. Koliko je to iscrpljujuće?
A ne, ne! Samo sam zadnji spot radila sama, prva dva su radili More Magnets! Ništa nije iscrpljujuće i naporno ako sam to želiš. Profesionalno se bavim animacijom već godinama i oduvijek sam imala želju napraviti sama spot od A do Ž, to sam si ispunila s “Hurricane” i sad sam mirna. To ne znači da neću opet nešto sama kemijati, poznavajući sebe svašta je moguće, ali ne – idući opet ide More Magnetsu u ručice. 😀

– Kako ste zadovoljni sa situacijom na sceni? 
Sa situacijom na čemu? ;D

– Da li vas zanimaju uopće nekakvi mainstream mediji ili ste orijentirani underground? 
Naravno da da, ne vidim zašto je termin mainstream toliko okaljan. Mislim, vidim, jasno mi je, ali mainstream medij i je tu da te prezentira što široj javnosti. Što sve prezentira, u to neću ulaziti, ali što se mene tiče, meni to može biti samo big yes!

– Da li bi, na primjer, nastupili na izboru za pjesmu Eurovizije?

Ako ne bi morala nositi dekoltiranu haljinu i štikle, ne vidim nijedan argument zašto ne!

– Uživo isto sve izvodite sami ili kako izgledaju vaši nastupi live?
Imam jednog momka na drum padu uz matrice i jednog na bass gitari, tako da sam ja live samo za mikrofonom. Nakon godina i godina sviranja i pjevanja paralelno (prije je uvjet uvijek bio da osim pjevanja moram imati neki instrument sa sobom) više to ne želim – želim slobodne ruke i mobilnost na stageu.

– Na Rock & Off festivalu ste jedini ženski izvođač u nominacijama. Naši su kolege u redakciji primjetili da su nominacije izrazito muški orijentirane i konzervativne u smislu nominiranja uglavnom već isfuranih imena. Kako komentirate taj problem glasača?

A jel?! Nisam to uopće skužila! Znam da ih je dosta bilo u onom prvom valu prednominacija koliko me sad pamet služi, stvarno ne obraćam pažnju na takve stvari. Ne mislim da je do neke diskriminacije, više bi rekla da je možda veći postotak muških izvođača pa onda + – preferencije, pojma nemam.. A što se dijela s ‘isfuranim’ imenima tiče, smiješno mi je to zapravo jer počneš kao totalni no name artist, svi počnu kao no name artisti i ne znaju što se u budućnosti može dogoditi.  Svi priželjkuju jednog dana biti “isfurano” ime, uživaš u svakom trenutku uspjeha i onda ti se dogodi da postaneš netko za kog se zna šire, pa kad nastaviš nizati uspjehe postane problem jer si sad već “isfuran”?! To su sve ljudi koji su iz nekog razloga došli do nivoa do kojeg su došli, ne vidim apsolutno nikakav problem u tom, uostalom, kad se netko nepoznatiji pojavi u takvom okruženju, kao artistu ti to može
samo imponirati.

– Što očekujete od nagrade i uopće kakav je vas stav prema nagradama?
Meni bi osobno ta nagrada značila kao potvrda da ono što radim, radim ispravno. Iako, da se razumijemo, sama činjenica da sam se našla tu gdje jesam nakon samo godinu dana djelovanja na sceni, već to smatram nagradom, tako da, bez obzira, na ishod već sam dobila i više nego bi mogla poželjeti. Isti stav dijelim i prema ostalim nagradama, lijepe su to stvari i ne treba ih nikada uzimati zdravo za gotovo.

– Koje sve izvođače doživljavate svojim bratskim bendovima, pjevačima, pjevačicama? S kojima od njih se možete zamisliti zajedno na stageu…
Pa ne znam evo, tu kod nas možda Nipplepeople, ali najviše se vidim na stageu s Roisin Murphy ili Royksopp, nećemo si lagat! 😀

Dijana Čelić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame