Aktualno film Kritike POP COOLTURA

Za ona dobra stara vremena (Eduard Galić): Sterilna i užasno neuvjerljiva priča o mladima iz perspektive starijeg čovjeka

Na žalost nemamo dobrih vijesti. “Za dobra stara vremena” redateljskog veterana Eduarda Galića je dobar film samo u namjerama i pojedinim glumačkim izvedbama. Riječ je o užasno papirnoj i literarnoj intenciji “Američkih grafita” kombiniranoj s jednakim promašajem “Pjevajte nešto ljubavno”, slične generacijske “rokenrol” drame. Sterilnost Galićevog filma može se rezati nožem. Tome nije kriv redatelj ni njegov sin producent nego samo potpuno krivo provođenje odlične ideje u djelo.

Nostalgija je savršen termin Hrvatima, narodu bez dobrog danas i sve manje vjere u bolje sutra, sve za što se taj otužni narod ima držati je – jučer. Pametna premisa na koju računa producentsko redateljski team Galić funkcionira samo na razini ideje. Kad je došlo do potrebe realizacije pogubilo se dobrih namjera u svim smjerovima.

Priča je o kvartovskim dečkima i curama, izgubljenoj generaciji koja se ostvaruje u lutanjima uz generacijske “hitove” Prljavog Kazališta ili Jure Stublića  i grupe Film, metaforama za bolje vrijeme redatelja Galića. Već se u tom odabiru play it safe tematike nazire osnovni problem koji će ovaj film pretvoriti u nastavak nesnosne “Priče iz Hrvatske” Krsta Papića prije nego  u realni dinamični generacijski prikaz izgubljene generacije.

Iako priča o Hrvoju (po scenariju Dominika Galića – sina i producenta) kreće začudno svježe, prateći kamerom upoznavanje likova uz soundtrack Prljavaca, u svakom se kadru nazire ona grozna sterilnost zbog koje se hrvatski film osuđen na prijezir domaće publike. Detalji i fokus starijeg čovjeka pogubljeni su za osjećaj mladosti i jedno 40 godina zakašnjeli. Dijalozi su plastični, “otkačenost” nije otkačena, fotografija slike je sterilna, a trebali bi gledati nešto što je “patentirao” Schmidt u “Metastazama” – prljavo, grubo, iz ruke.

Svi teaseri na koje se računalo – nogomet, seks scene, vulgarizam i wannabe slang su vrlo suhoparni i neuvjerljvi. Ono što povremeno spašava film od potpunog ponora su nova lica hrvatskog glumišta – osobito djevojke Vini Juričić (konobarica Ivana) i Elizabeta Brodić (studentica Marta) te Karko Mrkša (faker Borna) jer sve drugo je stereotip onog najgoreg čemu ste nazočili u hrvatskoj glumi iz poratnog razdoblja 90.-ih. Riječ je o filmu kojem – ne vjerujete.

Kvaliteta filma je što je snimljen, o svim drugim “vrijednostima”, na žalost, možemo i moramo polemizirati. (Andreja Galić)

4/10

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame