autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM POP COOLTURA TOP VIJEST Zabava

Dr. Ante Pavelić na izborima za Europski parlament

Stižu nam opet izbori za Europski parlament. Amsterdamska koalicija narasla je na čak sedam članica, koje pretendiraju biti nešto sasvim novo i neviđeno. Na primjer stranka umirovljenika. Ti su mladići praktično proveli cijeli život u inkubatoru škole i posla, čekajući da konačno zasjaju na europskom nebu. Za stručno vrlo osposobljenog Miranda Mrsića također nitko nikada nije čuo. Uz tih sedam patuljaka, jedino nedostaje Snjeguljica, no za sada se čini kako Dalija Orešković, još jedna ‘nova’ i ne pomišlja da im se priključi bježeći, možda, od neke starije zle figure u obitelji. Stranka START bilježi tako impresivne rezultate od 4,6% u samom startu, pa je nerealno očekivati da bi bila impresionirana GLAS-om od 0.6%, makar mu prema nekim anketama potpora ide sve do 8%, ovisno o tome percipira li javnost u toj stranci Anku Mrak-Taritaš ili ne. Dok je kod liberala sve još mutno i nejasno, u desnici je sve kristalno jasno. Kao noć. Kristalna. Crno i bijelo. Bero i SDP su udbaši, dok su Zoki i društvo udbaši, a HNS su pak udbaši, no oni nas previše ne zanimaju, budući da trenutno održavaju HDZ na vlasti. Makar, Plenković i Kuščević su također udbaši, Amterdamska su udbaši pederi, HSLS udbaši masoni, dok su START čisti udbaši, a Pametno udbaška inteligencija. Milan Bandić, brat konzula u Tuzli sa zanimljivom biografijom, međutim uopće nije udbaš, nego samo dela. Umjereni desni centar oličen je u strankama poput HČSP “Dr. Ante Pavelić – ne zubar”. Tako je to kad vidiš samo crno od cijeloga spektra.

No, to nas dovodi do još jednog zanimljivog fenomena. Već je dovoljno rečeno o paradoksu tolerancije u liberalnoj demokratskoj teoriji, koji dovodi do toleriranja onoga koji ne tolerira ni samu toleraniju. Nedovoljno je rečeno o paradoksu netolerancije, po kojem inzistiranje na netoleranciji pod svaku cijenu dovodi do toga da ne možemo tolerirati ni one koji nam se sviđaju i koje simpatiziramo. Poput mađarske nacionalističke desnice – Orbana – ili talijanskih fašista. Pa se tako dogodilo da je predsjednik Europskog parlamenta Tajani izjavio nešto u čast talijanske Istre i Dalmacije, a naša se desnica našla zatečena, u čudu. Kako sad to?! Pa za to smo se, valjda, borili…

Ovaj nam događaj ne govori možda dovoljno o tome kakva je institucija Europski parlament. Radi se o naročito tolerantnoj i ponešto paradoksalnoj strukturi, s toliko mnogo grupacija da valjda ni same ne znaju koliko ih ima. Od demokršćana, liberala i socijaldemokrata do populista i svaštaneštoista, crnih desničara, euroskeptika, eurofila koji su za legalizaciju marihuane, eurofoba koji su za legalizaciju marihuane i ekologiju, eurofila koji nisu za legalizaciju marihuane a bogami ni za ekologiju. Svega se tu nađe, pa se tako ni naša mala kap može priključiti bilo kojem dijelu spektra te velike europske obitelji. Jedini za koje više nikako i nigdje nema mjesta su Englezi. Moglo bi se reći Britanci, no to ne bi bilo sasvim točno, jer bi se za Sjeverne Irce, Škote i Velšane mjesta ipak moglo naći. Nakon izlaska, to jest mini-exita iz same Britanije. Na sreću, engleski će i dalje ostati službeni jezik u EU-u, zahvaljujući maloj Malti, pa domaći poduzetnici i dalje mogu slobodno nazivati poduzeća koristeći i engleske riječi. Bogu hvala na tolikoj slobodi izbora.

S obzirom na sve to i opće stanje u domovini, poteglo se pitanje imaju li Hrvati uopće državu. Publicist i polemičar Igor Mandić ne slaže se st ime, već smatra da je riječ o obnavljanju Austrougarskog suvereniteta. No, nije vic u tome da Hrvati države nemaju, nego je to jedino što još imaju. Nemaju ekonomiju, funkcionalno zdravstvo, pristojne mirovine, školstvo, javnost, nezavisne medije, javne politike, šume, vode, vojne avione. Sve to ima netko drugi. Ali državu, bujnu, razraslu, razgranatu, s najljepšim i najvećim porezima, te najvećim brojem policajaca po glavi stanovnika – imamo. Kad smo tako državotvoran narod, puž što je uložio toliki napor da sebi izgradi kućicu u koju nikoga drugoga neće pripustiti da je na kraju u njoj i uginuo. A s tolikom kućom na leđima teško se i kreće, sporo, a trebalo bi, možda mijenjati državu za konja, pa pobjeći nekamo…

No, ne spavaj vraže, dosjetili su se neki i kako spriječiti da stoka prijeđe granicu i otrgne se kontroli. Klasičnom stočarskom metodom – žigosanjem. Za sada samo u školi i upaljačem, utiskivanjem slova U u vrat ili nadlakticu. Tako se naime odlučio postupiti jedan učenik zadarske škole, pa ušao na velika vrata u hrvatski medijski prostor. Za njim je odmah naletio i ravnatelj te škole, po izgledu lik koji se možda nije dovoljno naspavao, s vidljivim tragovima ‘kušina’ na licu, ili nešto zbunjen pravaš kojem U nije neki bauk poput matematike, te je pred kamerama izjavio da se radi samo o dječjoj igri. Na ovo je, dakako, graknula cijela lijeva i liberalna javnost, a ni ona desna nije bila previše oduševljena. Prožvakani i izbljuvani ravnatelj pred kamerama je samo potvrdio izjavu Dalije Orešković: potrebne su nam tektonske promjene. Da se od potresa otvori neka rupa u koju bi mogao propasti od srama, a i mi skupa s njim. Da mu ne pomogne ni Pavle Kalinić. Isto bi se moglo primijeniti i na slučaj mandrila koji su prebili vaterpoliste Crvene Zvezde usred Splita, natjeravši jednog i na skakanje u more. Drugog rješenja jednostavno nema, osim da se iz Sečuana uveze još ustaša nalik na onog jednog u Imotskom. Jer, sudeći prema brzini gradnje Pelješkog mosta, da su Kinezi ratovali umjesto nas, sve bi bilo gotovo za mjesec dana, deset puta jeftinije, a bilo bi nešto manje branitelja nego sad. Razvio bi se opet stolni tenis, kao nekad sa Šurbekom, uz tradicionalno dobar rukomet, nogomet i vaterpolo. Ubrzo bi se popravila i demografska slika, a nakon nekog vremena bili bismo među najzastupljenijim nacijama u Europskom parlamentu.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame