autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM POLITIZAM POP COOLTURA Zabava

Nemušti govor u javnosti: Franjevci, karmelićanke i Pitija vladaju Hrvatskom

Postaje izlišno išta više komentirati u Hrvatskoj, otkad svi lupaju što god im padne na pamet kao Maksim po diviziji, a nikome to nije čudno. Prenošenje smisla više nije neophodno da bi se govorilo. Govor visokopozicioniranih političara više nalikuje lajanju, režanju, ili u boljem slučaju cvrkutanju ili brundanju. Istovremeno je utvrđeno da najveće plaće imaju upravo ti političari, ministri i premijer, te predsjednik ustavnog suda Šeparović i predsjednica, dok su na vrhu guverner narodne banke i sedam viceguvernerčića zajedno sa zagrebačkom Snjeguljicom Sandrom Švaljek. Ovi ljudi na samom vrhu platne ljestvice nemaju uopće potrebu nešto govoriti narodu o tome što rade. Govorljivi su kao zlatne ribice, pa čak ni ne otvaraju usta, za razliku od nekadašnjeg guvernera Rohatinskog koji je to ponekad ipak pokušavao. Arohatinski. Avrlo ainteligentno. Što je plaća veća, to su izražajne sposobnosti jezika manje izražene i korištene. Sve same sestre karmelićanke, zavjetovane na doživotnu šutnju, kad se radi o polaganju računa javnosti. Pitijsko proročište. Stoga nije čudno da je u Hrvatskoj toliko utjecajan franjevački red, s obzirom da je jedino Sveti Franjo mogao lako komunicirati s pticama, mačkama, kozama i drugim životinjama. Jedino crkva zna kako treba s njima i uvijek im izvuče koju milijardu kuna za pastoralne aktivnosti, u skladu s Vatikanskim ugovorima koje također nitko nikada nije ozbiljno pročitao, a još manje razumio (niti neće). I dok svi šute, vrlo hrabro pristupa zlostavljanju djece, za razliku od ostalih institucija. Doslovno. A neki karaju i pse. Čovjek se ipak pita ne bi li i neke životinje možda bolje upravljale ovom zemljom od ljudi, jer bi psi barem zapišali teritorij oko INA-e i lajali ako bi nanjušili u blizini Mađare, za razliku od saborskog Hase i Zeke koji su održavanjem kvoruma progurali HDZ-ov zakon o predaji INA-e u mađarsku vlast. I notorni Njofra je velike nade polagao u stoku krupnoga zuba.

Predsjednica je pak inteligentno izjavila da je pozdrav “Za dom spremni” ustaški, ali isto tako i različit od pozdrava “Za dom spremni” koji se nalazi na grbovima udruga HOS-ovih veterana koje su se njime služile u Domovinskom ratu i koji je – za razliku od ustaškog – sasvim legalan. Istovremeno je i pomilovala Huanita Luksetića, osuđenog zbog korištenja marihuane u medicinske svrhe. Time nam je svima, valjda, poručila da nije isto korištenje marihuane u nezakonite svrhe dilanja droge i korištenje marihuane u medicinske svrhe, zbog liječenja multiple skleroze, kako je to učinio simpatični Huanito. Međutim, nije dala jasne smjernice na koji način bi se korištenje marihuane trebalo razlikovati i zakonski tretirati u ta dva posve različita slučaja. U prvom slučaju namjera je očito zločinačka, dok je u drugom dobra, pozitivna. A namjera je ono bitno što ocjenjujemo kod kaznenog djela. Ako namjere nema, nema ni kaznenog djela. Diler droge počinio je kazneno djelo dilanja, jer je imao tu namjeru, ali ne i Huanito, iako se možda pri izvršenju plemenite namjere malo i nadrogirao. Ali to nije mogao nikako izbjeći. HOS-ovi veterani također nisu imali namjeru počiniti djelo stvaranja ustaške države, iako su se koristili ustaškim pozdravom “Za dom – spremni”. Njihova namjera bila je stvaranje hrvatske države, što je jedna sasvim dobra, pozitivna stvar. Pri tome ih nije osobito zanimalo kakva će ta država biti. Možda i ustaška. Ali što se može, kad se takve stvari nisu mogle nikako izbjeći. Da bude malo i ustaška. Kao i Huanito. Ne možeš ti sao tako dobronamjerno raditi hrvatsku državu, a da se pri tom malo ne odvališ ustaštvom. A i bolest je tu da se liječi.

No, za predsjednicu je bitno istaknuti da se i taj dopušteni pozdrav razlikuje od stvarno starog hrvatskog povijesnog pozdrava “Za dom”, koji nema ama baš nikakve veze s onim kasnijim, ustaškim, kompromitiranim. Isto tako Kolinda Grabar, ona stara i povijesna, nema nikakve veze s kasnijom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, koja se kompromitirala ustaštvom da bi dobila mandat predsjednice, a koju pak treba strogo razlikovati od današnje Kolinde Grabar Kitarović, koja nema nikakve veze s ustaštvom i koja s tim nema nikave veze zato da bi dobila i drugi mandat predsjednice na izborima. A ta Kolinda, majka, vjernica i Hrvatica, nema nikakve veze s onom nekom Kolindom koja je radila u NATO savezu i onom koja je postala članica Trilaterale. I onom koja je bila ministrica vanjskih poslova. I onom koja je bila vrlo dobra ministrica europskih integracija i šefica pregovaračkog tima s EU kompromitiranog premijera Ive Sanadera. To su sve, apsolutno, različite osobe. Jer, bitna je namjera. A ona se, kao što vidimo, s vremena na vrijeme mijenja, kako se mijenjaju i funkcije na koje treba zasjesti. Ili, ako je funkcija čak i ista, nije isti broj mandata na funkciji.

Ovako je vrlo jednostavno misliti, rekao je tako jednom prilikom George Orwell sebi u bradu, slušajući hrvatske političare, ili neke slične njima. Može se dokazati bilo što. Pa čak i da sam ja mačka Karla Lagerfelda koja je naslijedila silne milijune kuna ovog prerano u 86-oj godini preminuog modnog kreatora. I uopće, što je koga briga kako je netko zaradio prvi milijun eura. Možda je bio nečija mačka. Ili vozač. HDZ-ovci, su, uzmimo, često počeli uspon u hijerarhiji vozeći nekog drugog HDZ-ovca, koji je prije toga vozio nekog još starijeg. Vozači sve čuju što se priča u autu. I šute. Zato se kasnije uspinju na hijerarhiji i voženi vođa im prepušta malo po malo sve više autonomije u vožnji, kako bi i sami postali voženi. Što se događa u autu ne može se čuti, jer ima zvučnu izolaciju i blindirana stakla. Kad voženi izađe u javnost, na pitanje otkud mu novci i što misli napraviti odgovori “mijau mijau mijau” ili “vau vau – grrrrrr”. Otprilike kao i Anka Mrak Taritaš na pitanje kako to da je sama sebe zaposlila u povjerenostvo za ispitivanje građevinara, gdje je zaradila oko 40000 kuna koje je, gle, zaboravila unijeti u imovinsku karticu. Da to nije važno. Promakla joj je ta sitnica. Pa nisu to valjda teški milijuni. Koji su negdje drugdje. Offshore.

Ista stvar je i na suđenjima, koja su navodno javna. Ali zapravo nisu. Ne čujemo i ne vidimo ništa, osim onoga što uđe u zapisnik i što je prošlo filtar suca koji diktira zapisnik. A taj, kako se vidi, može biti vrlo selektivan. No, eto, meni se prešle godine posrećilo da snimim jedno ročište u sudu, pa ga mogu sada čak i podastrijeti na uvid javnosti. I što mislite da ta sutkinja kaže? “Gra-gra-gra, ma vidi ih kako grakću… i još ih puštam!” Kad čovjek kao ja nema sreće, jednostavno ne može umaći od nemuštog govora političara i sudaca – čak ni kad ih tajno snima iza sigurnosnih vrata!

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame