Aktualno knjige mediji POP COOLTURA

Umrla Irena Lukšić: Hrvatska književnica i prevoditeljica

U Dugoj Resi je preminula hrvatska spisateljica i prevoditeljica Irena Lukšić (rođena 1953.) koja je za svoj umjetnički, stručni i prevoditeljski rad Irena Lukšić dobila je niz nagrada i priznanja.

Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodila s ruskog jezika. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik, a zastupljena je u brojnim antologijama. Uređivala je Biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, bila članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa, suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata (npr. američke Encyclopedia of World Literature in the 20th Century i Dictionary of Literary Biography, te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja.

Povremeno je nastupala kao gostujući profesor u zemlji i inozemstvu, a sudjelovala je i na četrdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija. U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti, i više puta studijski boravila u Rusiji.

Prve kritičke tekstove počela objavljivati sredinom 70-ih godina XX. stoljeća u jednom glazbenome magazinu. U to vrijeme počela je surađivati kao prevoditeljica s nekim izdanjima novinske kuće Vjesnik. U književnosti se javila krajem 70-ih pripovijetkama tiskanim u časopisima. Godine 1981. izašao joj je prvi roman “Konačište vlakopratnog osoblja”, koji je kritika odmah svrstala u tzv. prozu u trapericama odnosno mladenački bunt protiv autoriteta i društvenih ograničenja. Spomenutoj stilskoj formaciji bliski su i roman “Traženje žlice” i zbirka priča “Sedam priča ili jedan život”, dok je za zbirku priča “Noći u bijelom satenu” (1995.) karakteristično postmodernističko viđenje stvarnosti kao igre u jeziku. Romanima “Povratak slomljene strijele” (2000.) i “Nebeski biciklisti” (2008.) okreće se stvarnosnim temama, a putopisnu prozu “Očajnički sluteći Cohena” (2013.) pokreću kulturne referencije važne za XX. stoljeće i postupci karakteristični za pustolovni žanr.

Posebno mjesto u opusu Irene Lukšić ima esejistika. Riječ je o tekstovima koji na osobit, gotovo poetski način tumače fenomene karakteristične za moderno doba: kulturu celebrityja, putovanja, hranu i kućne ljubimce. Naime autorica spomenute pojave istražuje kroz književna djela objavljena u biblioteci Na tragu klasika (zajednički projekt Hrvatskog filološkog društva i Disputa iz Zagreba i dovodi u vezu s općim stanjem duha postpovijesnog vremena, ali i povezuje s vlastitom biografskom situacijom (“Dnevnici, snevnici, rječnici”, 2009.).

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame