Aktualno Festivali Glazba POP COOLTURA showbiz

Brijačnica report, dan prvi: Jer osamdesete su bile godine – Partibrejkers, Pankrti, Valter, Trobeci

Prvu večer četvrtog izdanja Brijačnice mirne bismo duše mogli proglasiti koncertom godine, istini
za volju, ne 2019., već negdje 1982. ili 1983. godine. Nostalgija se, naime, još jednom pokazala
vrlo isplativom pa je Tvornica kulture bila skoro sasvim ispunjena, i to dobrim dijelom onima koji
su legendarne rane svirke Parafa ili Pankrta pratili iz prvih redova.

No, krenimo od početka – priču je otvorio Valter Kocijančić, vokal, gitarist i glavni autor na
kultnom debiju Parafa A dan je tako lijepo počeo. Ta ploča svakako ima svoje mjesto među
najvažnijim izdanjima hrvatskog rocka, ali mora se priznati kako ju vrijeme stvarno nije štedjelo,
ponajprije zbog produkcije koja bi danas jedva mogla proći pod osrednju demo-snimku. Iako sam
premlad da bih se mogao sjećati kako je to izgledalo krajem sedamdesetih, prilično sam uvjeren da
Narodna pjesma, Hit tema ili Perspektiva nikada nisu zvučale ovako žestoko i moćno. Valter,
koji se poslije spomenutog albuma manje-više okanio glazbe, okupio je stvarno fantastičan bend
sastavljen od Vlade Simčića Vave na gitari, sveprisutnog bubnjara Alena Tibljaša i basista Roberta
Jovanovića iz nikad do kraja potvrđenih Mandrila koji su pjesmama s A dan je tako lijepo počeo
u petak podarili i njihove vjerojatno ultimativne verzije.

Večer je nastavljena u istom tonu izlaskom na pozornicu Pere Lovšina i njegovih Pankrta. Baš poput
Valtera i ekipe, i Pankrti su najbolje stvari napravili u vrijeme kada su se oduševljavali Sex
Pistolsima, The Clashom i ostalim prvoborcima britanskog punka. Tako su i u Tvornici najjače
grunule troakordne adrenalinske bombe s početaka poput Kruha in iger, Lepi in prazni i
Lublana je bolana, uz dakako neizostavnu Bandieru Rossu. Bas, bubanj i dvije gitare zvučali su
usvirano i čvrsto pa im je najveći uteg na trenutke predstavljao sam Lovšin kojeg glasnice više ne
služe kao nekad premda je kao frontmen i dalje iznimno uvjerljiv i nabrijan.
Koncerti Partibrejkersa nikada ne odstupaju od prokušane formule sklopljene po principu red
nepoderivih klasika (Kreni prema meni, Ono što pokušavam sad, Hoću da znam,
Hipnotisana gomila), red rjeđe izvođenih stvari (Kraj mora) i red aktualnih poput naslovne
pjesme posljednjeg albuma Sirotinjsko carstvo. Nizom skladbi sporijeg tempa malo su zagnjavili i
umrtvili atmosferu negdje oko sredine nastupa, no razorna završnica u kojoj su nanizali spomenute
klasike, pridruživši im i njihovu najbolju laganicu Molitva, i ovom je ukazanju Caneta i Antona
osigurala solidnu ocjenu.

Hipnotisana gomila odgovarajući je opis onoga što se, barem u prvim redovima, događalo tijekom
šezdesetak minuta svirke Trobecovih krušnih peći. Uzmemo li u obzir da je riječ o najmanje
komercijalnom bendu večeri, ne treba čuditi što se uoči njihovog izlaska na stage Tvornica
djelomično ispraznila, a svi oni koji su otišli poslije Partibrejkersa mogu žaliti zbog činjenice da su
propustili daleko najuzbudljiviji koncert prvog dana Brijačnice. Za razliku od ostatka line-upa,
nostalgija kod Trobeca ne igra baš nikakvu ulogu; kao prvo i najvažnije, njihova glazba i danas
zvuči originalno, svježe i neusporedivo s bilo čim na sceni, a sinoć su bili i jedini sastav čijom su
set-listom dominirale skladbe novijeg datuma. Na Brijačnici nije bilo Damira P. Kafke na
saksofonu, što je iz njihovog zvuka u priličnoj mjeri otklonilo elemente free jazza i prebacilo fokus
na noiserske, povremeno i atonalne zvučne udare gitarista Ivana Vinskog, praćene rastrzanim funk
grooveom ritam sekcije, odnosno basista Marija Barišina-Bare i bubnjara Gordana Dorvaka. Preko
svega toga svoje je mračne hipnotičke mantre izvikivao pjevač Darko Begić-Bega, i to uz pomoć
raspamećenih prvih redova s kojima je i ovoga puta dijelio mikrofon, prepuštajući im da zaurlaju
Moj slučaj ili neku od vlastitih umotvorina. Bio je to nastup bez slabog trenutka, bilo da su nas
vraćali u osamdesete Armijom i Plesom" ili brutalno secirali svijet koji nas okružuje u Sajam
sisa, Sluga pokorni i Čovjek bez lica.

U konačnici, radilo se o vrlo ugodnom vraćanju u (bolju) glazbenu prošlost s kojim će se jako teško
moći mjeriti večerašnje, uvjetno rečeno, mlađe snage.

Vedran Harča

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame