autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM Zabava

Ukinuto kino, smije nam se i Kina: Nitko nema nit ga zanima što Hrvatska ima

Kina su prije, u ona ‘olovna’ vremena nazivali po planinama. Kozara, Kosmaj, Mosor. Romanija, Triglav. Onomastika te vrste očigledno je bila u funkciji opismenjavanja i kulturnog uzdizanja radnog naroda, po Lenjinovom modelu 8 sati rada, osam sati spavanja, osam sati kulturnog uzdizanja. Naravno nema uzdizanja ako se ne uzvereš na neku planinu, i zato su ta imena bila logična i ispunjavala svoju svrhu.Uz ta imena, postojala su i čisto ideološki uvjetovana, kako bi se uz dozu kulture prikladno konzumirao i ideološki supstrat: Bratstvo, Jedinstvo, Partizan, Sloboda, Rade Končar, August Cesarec, Otokar Keršovani. Neka su se zvala po svojim kvartovima (Pešćenica, Kustošija, Trešnjevka, Remetinec, Tuškanac Studentski centar, DOM JNA, Radnički dom, Sigečica), a neka po drugim geografskim lokacijama od interesa (Lika, Opatija). Uz to su se isticala kina sasvim neobičnog imena za to vrijeme, Croatia, Luxor ili Jadran, što uopće nije čudno, a Kinoteka je bila namijenjena djeci i filmskim sladokuscima. Kino Studio bilo je jedino donekle namijenjeno preostalim sitnim buržujima i kulacima, gdje se mogao pogledati intelektualniji tip filma, kino Central bilo je namijenjeno odraslim ljudima koji su htjeli u kasnije sate pogledati nešto sočniji film poput Crazy Horsea, a Balkan su tako nazvali i njegovi prvi vlasnici, židovska gospoda Mueller i tamo su bili prikazivani hit filmovi. Međutim, dolaskom ljudi s kraških vrleti i brda, poput Milana Bandića (koji je došao s mjesta po imenu Bandića brig u sklopu Pogane vlake), silaskom tih brđana u grad kojeg okružuju nešto pitomiji zagorski bregi, uzdizanje je zadobilo drugačiji smisao spuštanja i krčenja još uvijek pošumljenih dijelova grada, kako bi se otvorilo još prostora za asfalt, parkirališta i trgovačke centre. Brđani koji su zavladali Zagrebom (ili Zabregom, kako ga neki vole nazivati) osjetili su potrebu nekako prikriti svoje porijeklo ili ukazati na viši kulturni nivo spuštanjem u doline ili odlaskom na neka bolja mjesta od balkanskih gudura, kvazigrčko-rimskog stila nalik na Las Vegas ili ono što su krkani s mozgom od dvije marke vidjeli po kolodvorima na Frankfurtu i Minhenu, pa su tako nastali kino Europa (bivši Balkan), Grič, Astoria, Apollo, Olimp, i slično, a i premjestila su se u trgovačke centre, postajući multipleks kina (Multipleks, Cinestar). Jadran je i dalje ostao Jadran, ali sve ostalo se uglavnom promijenilo ili dobilo drugu funkciju. Kinoteka je vraćena crkvi, koja je tako postala Crkvoteka. Crknula je. Tamo gdje su nekad prikazivali Disneyeve crtane junake, sad prikazuju svece i druge biblijske junake. Uglavnom isto nacrtane ili vizualno sasvim sigurno izmišljene, jer ne znamo kako su točno izgledali. Time su uspješno zamijenjeni i socijalistički narodni heroji iz 2. svjetskog rata, ti polubogovi, pa su njihova kina zatvorena ili su prenamijenjena. U posljednjem valu nasrtanja brđana na nekadašnje vrhunce kulturnog života radnog naroda, koji je u međuvremenu pretvoren u djelatnike, pa zatim u stoku sitnog zuba, te konačno u građane Europske unije, nestalo je i kino Grič, te se kao skoro posljednji klimavi zub u babe držalo još kino Europa, u kojem je stanoviti Boris T. Matić, filmski producent i poduzetnik u kulturi, te tvorac ZFF-a (Zagreb film festival), kompromisom s Bandićem postigao desetogodišnje plombiranje sve manje elitnog kina slitinom lijevo orijentiranih udruga koje su tamo prikazivale dokumentarce o užasima kapitalizma i revoluciji na zapadu, kojom je prilikom i Slavoj Žižek veselo zabiglisao pronašavši kutak u kojem će sviti svoje lacanovsko-anarhističko intelektualno gnijezdo i zapucati iz njega baražnom vatrom teško probavljivih termina i metafora. Posljednji krik kina Europa došao je ovih dana šutke. Kino je šaptom palo, poput Tvrtkove srednjovjekovne Bosne, umjesto da pruži junački otpor protiv novovjekih Turaka na Sigetu, jer u njemu nije bilo dovoljno onih koji bi se borili ‘za dom’, u tom bukvalnom smislu riječi dom, odnosno kuća, zdanje, građevina u kojoj se nešto događa.

Počelo je tu doslovno curiti i kapati sa stropa, pa ako nemate boemskog duha poput Tina Ujevića čiji se difuzno osmišljen kip našao sasvim neobično ispred kina u Varšavskoj ulici, i ne volite spavati na ulici ili klupi pod krošnjom bazge ili lipe, onda vam ugođaj definitivno ne bi bio po volji. Prepoznavši ovu boljku upravljača kinom, a ujedno se i pomamivši za elitnim prostorom pokraj novoniklog Cvjetnog prolaza i mamutske garaže u podzemlju, gradska je uprava odlučila oglušiti se na tihe vapaje za produženjem desetogodišnjeg ugovora o najmu s dotadašnjim najmoprimcem. Odlučila je dati kino nekom svom i pustiti ga konačno niz vodu, dati mu novi smjer i sudbinu, u početku kamuflirajući to prozirnom pričom o obnovi uz pomoć EU fondova, makar svi znamo da domaća klijentela takve fondove ne rabi da ne bi morala polagati račune i opravdavati trošenje sredstava.

Na to se, neočekivano, podigla velika graja i gungula od par tisuća duša, pozvanih putem društvenih mreža na protestiranje zbog ovako nepravednog ishoda za dvadesetak i više zaposlenih koji su tamo našli svoj mali dom. Zamislite da netko tako izbaci rodu Malenu s krova kuće Stjepana Vokića, i da ona nikada više ne dočeka svojega Klepetana. Koji užas i tragedija. Klepetan koji luta krovom i ne pronalazi više Malenu. Ona beskućnik, pokušava nešto iskomunicirati, ali ozlijeđenog krila ne uspijeva dobaciti do njega, kao nijema Mala Sirena onog danskog sadista Hansa Christiana Andersena. Da se slična tragedija ne bi dogodila, potrebno je da gradska uprava prepozna da je ovo kino i dalje važan zub u glavi ostarjele babe zvane Zagreb, kojoj više ni botox u vidu fontana i pokoje fasade ne pomaže da izgleda bolje, pa joj se može barem udahnuti malo kulturnog štiha koji će biti prepoznat u svijetu od sličnih luftiguza u kulturnim sferama, vjerojatno i interesno povezanih i sljubljenih s domaćima, a obična raja može tamo i dalje popiti jeftiniju kavu nego, uzmimo, na dubrovačkom Stradunu ili balkanskoj varijanti gangsterske pljačke diližanse (kruzera) s uglađenim putnicima s američkog istoka na Divljem zapadu.

Uvidjevši da su pretjerali s divljanjem mutnog rodijačkog kapitalizma, vladari ovih prostora odlučili su pozvati u goste kinesku delegaciju i zamumuljiti dodatno stvar pričama o kineskim (dakle u načelu komunističkim) ulaganjima u propala brodogradilišta koja je, navodno, uništio komunizam. Dok je socijalistička kina, ipak, uništio taj neki kapitalizam ili što god to bilo što mi ovdje imamo. Kinezi sigurno ne namjeravaju uložiti u naša kina, to jest u tih par stotina ljudi koji smatraju da 20 kuna nije previše za gledanje neke svjetske žvake od 30 ili čak 90 i više minuta trajanja, umjesto da se obloču ili na druge načine oblesave. Taj će kulturni rafinman morati i dalje pokrivati brđanska kasta cajkaroša, kako bi opravdala svoju nekulturu. Činjenica da je okupljenima gradonačelnik Bandić uzvratio citirajući fino građanskog glazbenika Jasenka Houru (uzalud vam trud svirači) umjesto Cecu ili što nije prosto samo zaojkao, nije dovoljna da bi se oprao pred licem grada koji ne oprašta notorno krkanstvo onima koji ga svakodnevno gule i prcaju u mozak enormnim režijama, ovrhama i drugim svinjarijama. Stoga će se ovo sve nastaviti i dalje, a krkani će i opet malo uzmaknuti, kako bi fina gradska krema prodisala punim plućima, a možda i odluče kino dati u najam firmi GIP Pionir koja kao pobjednik namještenog natječaja radi sljemensku žičaru za zilijardu kuna – nova trasa žičare počinjat će ispred kina Europa, sa skretnicom od par sto milijuna eura koja će završavati na krovu Horvatinčićevog Cvjetnog prolaza s druge strane Varšavske.

Jan Klasinc

Tagovi
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame