autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM TOP VIJEST

Koliki nam je: HDZ-ovo labuđe jezero ili Plenkovićev labuđi pjev?

Da je ruski skladatelj sofisticiranog pretencioznog kiča Petar Iljič Čajkovski mogao zamisliti da će motivi njegova baleta “Labuđe jezero” poslužiti kao metafora kojom će se opisivati izborni rezultat u maloj južnoslavenskoj zemljici, uhvatio bi se za glavu. Pa ipak, nije riječ o pukoj slučajnosti. Pojava ‘crnog labuda’ (notornog Vase ili nekog sličnog) u Hrvatskoj korelira sa sličnim pojavama u ostatku Europe, a prilično odgovara ruskim nastojanjima da u europsku politiku progura nacionalizam i desničarenje. Zašto? Jer takvo što Europu slabi i čini je ovisnijom o ruskim manipulacijama i interesima. Ista je priča i s Trumpom, koji nastupa ipak ponešto diskretnije, jer ni sam nije imun na sindrom ‘crnog labuda’ u slučaju vlastitog izbora za predsjednika SAD-a.

Pa ipak, gubitak petog mandata HDZ-a ukazuje na malo veći problem za tu stranku, a i za cijelu zemlju. Kao prvo, u hrvatskim uvjetima, nije vjerojatno riječ samo o pukoj matematici kojom je par tisuća glasova presudilo da mandat s desnice prijeđe na ljevicu, kojoj je time udahnut novi život. S obzirom da je ekipa angažirana na terenu da tih par tisuća uredno uvijek utovari HDZ-u do sada besprijekorno obavljala svoj posao, možemo lako zamisliti da su ovog puta odradili upravo suprotno. Tim više što nisu bili posebno opterećeni promatračima, kojima je jednim dijelom DIP na čelu sa Sessom zabranio promatranje (npr. Kolakušićevim sljedbenicima).

Pitanje da li se Plenković borio kao David protiv Golijata, pa ostvario pristojan rezultat ili je jednostavno napravio glupost i popušio kao pacer, ne bi trebalo ocjenjivati samo prema ostvarenom rezultatu, nego i prema kvaliteti ponuđene politike s kojom je krenuo u izborni ring. A ona je sve prije nego li gospodarski perspektivna, ali zato svjetonazorski nedovoljno jasno nacionalno obojena, što se pokazalo kao crvena krpa pravoj konzervativnoj desnici. Da se ne bi mislilo da podcjenjujem desnu obiteljsku ideologiju, svakom je jasno da je obitelj i prema genijalnom menadžeru Iacocci ono što opstaje i kada sve drugo propadne. Uništiti obitelj znači uništiti i svaku mogućnost razvoja ozbiljnijeg društva i uspješne ekonomije. Mali biznisi u početku se financiraju prije svega od obitelji, jer neće valjda od stranaca i budala, u koje obično možemo ubrojiti i rijetke darežljive prijatelje. Ali kad takvo što kažemo ljevici, izađe joj para na uši. Valjda vjeruju u ekstremno anarhističke ideologije po kojima bi obitelj trebalo skroz potaracati, pa lutati neuzoranom ledinom kao hrpa labavo povezanih zombija. Na to se nakaleme teorije o raznim društvima kibernetičkog doba koja nikada nisu postojala u stvarnosti, jer niti ne bi mogla postojati. Problem je u ekstremnom obiteljašenju, koje od nuklearne obitelji čini temeljnu jedinicu za ugnjetavanje iz koje se isto nastoji proširiti na ostatak društva. A to nikako nije isto kao i ovo prethodno navedeno.

Istanbulska konvencija koju je HDZ pod Plenkovićem prihvatio ni u kojem slučaju ne može se shvatiti kao ekstremističko rješenje, ni u jednom ni u drugom slučaju, iako iz perspektive obiteljaša izgleda kao neka ekstremno lijeva kuhinja za potpuno razvaljivanje obitelji i tradicionalnih vrijednosti. Marakeški sporazum kojem je Plenkovićev HDZ također sklon ne može bitno okrnjiti hrvatski suverenitet niti će lavina imigranata momentalno stvoriti takve probleme od kojih će ionako loše organizirana Hrvatska popucati po šavovima. Štoviše, neki takav problem mogao bi nas natjerati da se malo bolje organiziramo, jer za sada očigledno nemamo sami od sebe takvu instrinsičnu motivaciju. No, suverenisti i slične pojave na ovim izborima lako poentiraju jer se uistinu radi o odricanju od određene količine suvereniteta i tradicije, nauštrb čega se ne dobiva bogzna što. Štoviše, većina društva ne dobiva time ništa, osim jednog uskog sloja privilegiranih i ljudi koji obitavaju u ljudskopravaškim nišama. Svakako odlična prilika za mobilizaciju desnog biračkog tijela, koje bi, da nije toliko razjedinjeno, uspjelo čak i nadmašiti rezultate umjerenog HDZ-a. Ubacivanje Kolakušića u priču i njegove ridikulozne diktatorske pretenzije ustvari su poslužile za razjedinjavanje na osnovama koje mogu čak biti prihvatljive (dok nakaradno ustašovanje jedne Ruže Tomašić ili Petirkino klecanje pred Višnjim Košićem više ne može nigdje u civiliziranom svijetu dobiti propusnicu u normalnost).

Nismo na kraju balade tako loše prošli. Kad bi se još negdje pojavio Orwellov O’Brien iz 1984. i uvjerio ljute HDZ-ovce da je četiri prsta zapravo pet ili šest (ako se pribroje Ruža i Kolakušić), stvar bi bila još i bolja, iako ni ta četiri, kao ni dvoje odvojenih ne donose nikakva rješenja ili novu kvalitetu politike. Dok prvih četvero oličavaju načelo nepotističke korupcije i prtljanja države u privatne sfere gdje joj možda ne bi trebalo biti mjesto, ovo drugo dvoje predstavljaju prošli i eventualni budući totalitarni smjer razvoja. Tako se evolucija hrvatskog društva nazire od Pavelića do Kolakušića, s prijelaznim razdobljem europeizacije kojeg dobro odražava Plenković, ali i Milanović. Onaj najuspješniji autoritarni režim, Titov, izgleda će ostati u svijesti naroda upamćen kao hrvatsko “Periklovo doba” napretka ekonomije i civiliziranosti, usprkos nastojanjima desnice da isto razdoblje povijesti prikažu kao barbarsko zatiranje svega hrvatskog od strane ljudi iz šume. Naime, tu je došlo do prekidanja ciklusa korupcije i negativne diktature, kojeg prolaze uglavnom neuspješne zemlje, pa je benevolentni diktator u jednoj mjeri pripomogao razvoju protiv demokratske volje pučanstva da bude siromašno i zatucano. Ista narodna volja ponovo se izrazila 1991. dolaskom Tuđmana i HDZ-a, zapravo dolaskom demokracije koja se pokazala kao puno loših demokratskih opcija umjesto one jedne neloše i nedemokratske.

Nezgodno je što narod i dalje jedino loše opcije percipira kao vrijedne demokratske pažnje, dok sve dobre automatski otpisuje kao tekovine nedemokracije i čak – totalitarizma. Pa tako vidi komunizam u svim civilizacijskim i europeizirajućim tendencijama, što u samoj Europi kojoj je to ishodište nije tako. Štoviše, liberalne su stranke u EU-u požnjele ovog puta na izborima zavidan uspjeh, dok su u Hrvatskoj doživjele potpuni slom. Pogotovo ako su se nekim izjavama zamjerile ljevici ili ako su pokušavale otići previše ulijevo kao START. Pametno, okljaštreno sa svih strana od Starta, Amsterdamske i drugih liberalno-lijevih opcija, postiglo je sasvim pristojan rezultat. On, doduše, nije ni u kojem času izbora davao nadu da bi se moglo nekoga ugurati u EP ili ikada osvojiti vlast iznad lokalne razine, ali zar je to uopće nekome bilo važno? Na kraju krajeva, te male političke opcije s kojima se svi sprdaju i nemaju za cilj ozbiljno osvojiti vlast, nego služe kao korektiv većinske vlasti, poput udruga, ali s većom polugom za djelovanje od nevladinih organizacija koje pretežno financira vlada i samo su njena produžena ruka. Eventualno ponekad osvoje neko ministarstvo kao HNS i nametnu određenu korisnu politiku za koju inače nema sluha u većinskom dijelu naroda. I to im je jedina svrha i najvažnija uloga. Ne zavesti autoritarni poredak napretka, kao u benevolentnoj diktaturi protiv volje naroda, nego aktivizmom spriječiti da mainstream politike odskliže previše u barbarstvo i primitivizam, a ponekad i progurati neku svoju politiku u taj mainstream bućkuriš.

Da se vratimo na Plenkovića, njemu to jedino može pomoći u održavanju na vlasti ako bi ga se htjelo srušiti s desne strane, i to ne samo relativno prihvatljivi Stier, nego nešto još mračnije i desnije. Jer njegova ekipa s perjanicama poput ministra uprave Kuščevića ne radi ništa naročito korisno, osim što ‘facilitira’ grabež ili jamljenje, koji bi se nesumnjivo dogodio i bez njihova ciljanog nastojanja. Donošenje hrpe zakona djeluje zaista besmisleno bez nekih politika u vezi s tim zakonima, pa je Kolakušićeva najava rezanja stotina zakona u desetak minuta sasvim realna i očekivana kontrareakcija na regulatorni optimizam desnog i lijevog centra, koji nema uporišta u realnosti. Ako je pravosuđe rak rana Hrvatske, ni zakonodavna vlast kao glasačka mašinerija za izglasavanje glupavih zakona poput ovršnog i sličnih neprovedivih ili nažalost provedivih zakonskih rješenja nije puno bolja i zasluženo je dobila kaznu na ovim izborima. To što se s druge strane na valu reakcije može pojaviti autoritarni lik s narcisodnim poremećajem ličnosti i neiscrpnom ambicijom samo pokazuje da male liberalne stranke nisu dovoljno dobro artikulirale svoja donekle normalnija rješenja i kritizirala vladajući besmisao.

 

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame