Da se razumijemo, Boris Novković nam je jako bio simpa, naši se starci sjećaju mladića koji je plakao za Tamarom u odličnom tinejđerskom hitu “Kuda idu izgubljene djevojke”, s kojim je postao najmlađi hitmejker bivše Jugoslavije. Inače jako bitan podatak za nostalgičare :).
Bez ikakve namjere osvrtati se na refleksije njegove privatnosti i na potrebe zadržavati vizualno izgled mladića premda je negdje u 50.-oj (ono farbanje kose je tako passe, pitati Duška Lokina), ono što je kod Borisa srceparajuće je ta količina infantilnosti u tekstovima.
Uz jedan vrlo simpatičan pop rock instrumental parodično je da (kanta)autor ne zna samokritično napisati nešto bolje od toga da gori ulica a njegova curica ga ne doživljava. Ne, nije nimalo fora, baš suprotno od toga, jako je glupo i nepotrebno. Vječiti mladić btw još uvijek nosi starke i poderane hlače :)))) i onako kulerski pjeva, tj pokušava zvučati kulerski a ispada parodično. (Dijana Čelić)
4/10
