Aktualno autorski tekstovi KOLUMNIZAM POP COOLTURA PRIRODA & DRUŠTVO TOP VIJEST Zabava

Utješna mantra u slučaju smaka svijeta: Tik tak, hands up

Foto: Jelena Ratko
Foto: Jelena Ratko

I know, I’m gonna see…

the end of history…

Tako idu stihovi NOFX-ove pjesme „Generation Z“ koja ježi kožu. Generacija Z. Ona generacija koja će doživjeti smak svijeta ili barem civilizacije i društva kakvog poznamo. Svaka generacija je ta generacija do onog trenutka dok svaki član te neke generacije ne umre pa cijelo godište izumre, a da se svijet još uvijek vrti i život postoji. Svaka generacija, neka više, neka manje, imala je svoje izazove koji su je, sasvim opravdano, kopkale s pitanjem hoće li povijest završiti s njima. Na stranu s religijskim fanaticima koji su uvjereni da će svaki čas doći apokalipsa jer su se dva muškarca poljubila, ipak ima pojava koje dovode u pitanju našu egzistenciju. Klimatske promjene, zagađenje mora i prirode općenito, geopolitičke razmirice koje mogu eskalirati do nukleranog sukoba, umjetna inteligencija ili kakva nova superbakterija, samo su neke od potencijalnih opcija. Na neke od tih izazova možemo odgovoriti jednostavnim stvarima poput obične reciklaže i mijenjanja životnih navika, a za neke se moramo nadati da će se medicina ili znanost dovoljno razviti da odgovori na njih. Ili međunarodna diplomacija, ako je riječ o već spomenutim političkim razmiricama. Ako vas brine potencijalno doživljavanje smaka svijeta, vrlo nam je žao, ali ipak vam Dop kao pop kulturni magazin može dati barem jednu sitnu utjehu: Nećete propustiti nikakav dobar film.

Evo primjera, petnaestog kolovoza počet će se, prema najavi Cinestara, prikazivati „Bilo jednom… u Hollywoodu“ Quentina Tarantina, jednog od najpoznatijih i publici najomiljenijih američkih redatelja koji je sa svojim „Pulp fictionom“ stekao svjetsku slavu 1994. Zamislite nekoga tko se tada susreo s Tarantinom, oduševio se, postao njegov ogromni obožavatelj, ali je preminuo 2005. Stigao je pogledati nastavak „Kill Billa“, ali je taman zakasnio na scenu koju je Tarantino izrežirao u „Sin Cityu“ za Roberta Rodrigueza za svega jedan dolar. A koliko bi žalio kad bi znao da nije pogledao „Nemilosrdne gadove“, „Odbjeglog Djanga“ ili „Mrsku osmorku“ da i ne govorimo.

Ili zamislite nesuđenog black metalca koji nije ni slutio da bi mogao postojati takav moćan zvuk gitara brzog tempa uz grube vokale jer je svoje najbolje dane proveo  1760-ih, a umro 1786.

Netko bi bio opsjednut kubizmom, a zaglavio je kao suvremenik renesanse, dok bi netko drugi obožavao čitati Jo Nesba, ali nije mogao uživati u kriminalnom žanru dalje od Arthura Conana Doyla, Agathe Christie ili Marrie Higgins Clark, jer nije doživio „Šišmiša“ (ni u izvornom norveškom, a kamoli engleskom prijevodu) zbog svoje smrti u rujnu 1965.

Ukratko, za sve ljubitelje umjetnosti i kulture, može biti tužno pomisliti da nekog autora, djelo ili čak cijeli novi žanr koji bi apsolutno obožavali propuste jer su rođeni u krivo vrijeme. Međutim, s apokalipsom ne biste imali takvih problema jer bi se snimilo, napisalo i odsviralo sve što se u čovječanstvu da smisliti. Pa, ipak, ova morbidna utjeha je zadnja slamka za najcrnji scenarij. Valjda će se čovječanstvo ipak opametiti pa ga spriječiti zar ne?

Ivor Kruljac

Ivor Kruljac

Ivor Kruljac

Novinar, publicist i književnik. U slobodno vrijeme voli studirati.

Komentari

Reklame