Aktualno film Glazba Interview POP COOLTURA showbiz teatar TOP VIJEST

Stanislav Kovačić: Ništa nije preko noći, od Bacha preko Napalm Deatha do diska za djecu

Popričali smo sa Stanislavom Stankom Kovačićem, autorom jednog od najzanimljivijih albuma ove godine objavljenih na domaćoj glazbenoj sceni – Punk Cabaret.

„Punk Cabaret“ – vrlo neobičan album! Koliko su vam dosadašnje suradnje s drugim glazbenicima utjecale na takvu različitost?
Uvijek mi je bilo zanimljivo surađivati s različitim ljudima. Ljudi su neiscrpan izvor inspiracija. Onaj dio studijskog glazbenika u meni mi je otkrio tu ljepotu. Na Uspavankama za djecu i odrasle sam, ajmo reći, apsolvirao taj oblik rada. A sada, na Punk cabaretu nije slučajno što 35 glumaca pjeva moje pjesme. Rezultat je to konstantnog rada po kazalištima zadnjih desetak godina. Znate, ništa nije preko noći.

Osobno, koji su vam najveći glazbeni utjecaji?
Obzirom na moje godine, nikako ne mogu reći da je to netko specifičan. Gomila autora, bendova, kompozitora, pisaca, umjetnika koje sam pratio kroz život, od Bacha do Napalm Deatha, označili su moj put. Tu uključujem i moje roditelje, moju kćer i prijatelje, sve skupa uvjetovalo je da to što radim zvuči baš tako.

Puno je udjela teatra i filma u Punk Cabaretu. I još više gostiju. Ispričajte nam odakle ideje i kako je tekla realizacija?
Sve te stvari rojile su se godinama u glavi, po kompjuterima, neke su proizašle iz mojih dječjih punkerskih vremena, dok su neke nastajale kroz razna kazališna viđenja muzike, a neke su mi, ono što se kaže, naprosto pale napamet. Sama realizacija je tekla potpuno opušteno s obzirom da sad već sve ljude koje sam zvao, poznajem, i znao sam što mogu očekivati od svakog ponaosob. Osim toga stekao sam gomilu iskustva snimajući Uspavanke za djecu i odrasle pa me baš ništa nije moglo specijalno iznenaditi. Znao sam s kim se upuštam u posao, i nisam išao za nikakvim “naglim pokretima”. Iako, sve glumce koje sam zvao, nisam dugo držao u studiju, uglavnom bi se radilo o drugom ili trećem take-u, obzirom da bi prvi uvijek bilo ulaženje u neku ulogu, a ja sam ih trebao upravo obrnuto, onakve kakvima oni stvarno jesu.

Hoće li se taj album ikad moći promovirati sa svim glumcima na jednom istom mjestu?
Kad već pitate, upravo pregovaram nešto sa ZKM-om pa ćemo vidjeti, možda bude u jesen. I mene živo zanima kako to sve skupa organizirati. To će biti pre ludo. A naravno, sve je na mojim leđima. Nikad nije kasno da čovjek upozna samoga sebe i da vidi dokle mu sežu granice. Ono što se kaže: živi bili pa vidjeli.

Ima li planova za neke instrumentalne albume u solo izvedbi?
Instrumentalna glazba mi uglavnom nije napeta da ju izdam, obzirom da mi je to praktički svakodnevica. Doma u kompjuteru imam bezbroj GB instrumentala koje sam radio za kazališta i filmove, radio drame, špice… pa me to toliko ne uzbuđuje. Uglavnom, zasad, želim raditi s ljudima. To je puno uzbudljivije. Već imam gotov idući album, disco za djecu, stvari su gotove, sad trebam skupljat djecu koja će to pjevati. To će biti zanimljiv put, jedva čekam.

Još djelujete kao član nekih bendova tj dueta – ispričajte nam o tome, molim vas, kako usklađujete sve različite projekte…
Da nema različitih projekata, bilo bi mi sigurno puno teže. Govorim mentalno. Baš ta različitost me čini napetim i zapravo mi nikad nije dosadno. Studijski, tj. kompozitorski dio najljepše je zamijeniti sviračkim dijelom. Imam nekolicinu bendova u kojima sviram, ne previše poznatih, ne idem za popularnim, već za onim što mi se sviđa. Ako ih spomenem sigurno niste nikad čuli. A imam i neka dua s kojima pokrivam evente, zabave,.. dakle radi se o obradama, ali naravno o obradama pjesama koje mi volimo, nikako onima koje raja uglavnom želi. Da bi živio od glazbe moraš pokriti i taj dio, iako obrade mi nikad nisu bile specijalno napete. Često sviram i kao gost raznim popularnijim bendovima, moj instrument, cello, je
dosta zanimljiv uglavnom svima, ali sviram i u nekim predstavama za koje sam naravno radio i glazbu… Šta da vam kažem, lijepo mi je.

Punk Cabaret nam je jedan od najboljih albuma ove godine na našoj sceni, ali vjerujete li još u albume ili su sada singlovi i spotovi dosta?

Wow, sad ste me takli, puštam suzu. Lijepo je čuti da nešto što čovjek napravi se svidi nekom drugom. Čovječanstvo zna biti baš lijepo mjesto. Hvala vam za to.  A što se albuma tiče, kod mene se ne radi da li vjerujem ili ne vjerujem, ja se naprosto moram izraziti. Albumi su način koji mi to dopušta, pa sam im stoga zahvalan. Znam da nisu popularni, ali kao sto već rekoh, popularnost nije nešto čime se ja bavim. Mislim da je važno da se čovjek izrazi, da pokaže ono što zna, što je naučio, što misli, ali iskreno, a ne zato što to trendovi nalažu. Tako valjda gradimo neku bolju budućnost.

Hoće li biti još takvih projekata kao Punk Cabaret?

Pa evo, disko za djecu, stvari su gotove, još samo par godina da skupim djecu koja će to otpjevati.

Tko su po vašem odabiru najinteresantniji domaći izvođači s kojima ste surađivali?
To je kao kad pitate roditelje koje mu je dijete najdraže. Sa svakim mi je zanimljivo na svoj način, a ono što je lijepo kod gostovanja je mogućnost učenja i proširivanja znanja i vidika. Volim svirati s Hladnim pivom, uvelike podržavam to što rade, super mi je s Matijom Dedićem, od njega falabogu uvijek mogu štošta naučiti, sa Šumskima je lijepo, može se putovati po Europi, i tako, svatko ti pruži nesto drugo…

S kim bi od inozemnih najviše voljeli svirati?
Nikad me zapravo nije zanosila misao da odem živjeti negdje vani. Valjda zato što mi je tu sasvim dobro. Mogu živjeti od onoga što volim. Samo da se razumijemo, taj put izgradnje je trajao godinama upornim radom i trudom, da netko ne bi pomislio: a gle ga, svira i boli ga đon, dobro mu je.  A i razlog ostajanja je upravo ta želja i potreba da se nešto napravi kako baš sve ne bi otišlo vrit. A Hrvatska je baš dobro podneblje za to. Ne samo što se tiče glazbe, nego općenito. Tako da ostati tu i baviti se glazbom, na način koji je tvoj, a ne trendovski, je zapravo super avantura. A ja sam, izgleda, ipak
avanturistički tip.

Koji su vam najdraži filmovi s obzirom na usku povezanost kazalištem i filmom na ovom albumu?

Pa i ja sam jedan od onih koji su potpali pod maniju za serijama, filmovi se danas više rade za srednješkolski uzrast, ali evo, kad me već pitate, zadnje što sam od filmova gledao, a da me se fakat dojmilo je „Roma“. Naprosto predivan film! Meni je vratio nadu u filmove.

Ivan Perić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame