Aktualno POP COOLTURA teatar TOP VIJEST

Lomeći valove (Myriam Muller): Daske koje život preskoče – Femish wave

Sinoć je otvoren 17. Festival svjetskog kazališta s predstavom “Lomeći valove” redateljice Myriam Muller.

Dvadeset i tri godine nakon filma, predstava dokazuje koliko je scenarij bio žilav i proročanski. Sredinom devedesetih živjelo se u iluziji vrlog novog svijeta, a Lars von Trierova mrka distopija čitala se kao klasična melodrama u sukobu s vjerskim fanatizmom.

Danas kad je dogma(tizam) opće mjesto (polu)totalitarističkih društava, ta mistička fikcija postala je dokumentarni materijal. Luksemburška scena oslanja se na valonsku tradiciju, i drugačija je od flamanske koju smo pratili od sredine osamdesetih (Jan Fabre, Wim Vandekeybus, Alain Platel, Anne Teresa de Keersmaeker).

Femish wave znači ultraprofesionalizam, nastavlja se na povijesne i retro-garde, repetitivnost, hladni formalizam. Valonska scena (na FSK smo vidjeli Collectif Mensuel i senzacionalnu Anne-Cécile Vandalem koja je internacionalnu karijeru započela gostovanjem u Zagrebu) nije dominantni dekorativno-oratorski francuski teatar, a još manje flamanski uzvišeni (anti)akademizam. To je prije ekvivalent onomu što su braća Dardenne napravili na filmu: mješavina socijalnog, dokumentarnog, i paradoksalno – virtualnog amaterizma. Mullerova nije baš toliko dardeneovska autorica kao Vandalem, ali ju zanimaju slične teme: histerija mikrozajednice, nestabilnost obitelji, erotika i ludilo.

U prilog tezi idu dva autora koja je režirala – Tony Koushner i Sarah Kane. Bess koju glumi Chloé Winkel fenomenalna je kreacija koja upadljivije nosi predstavu, nego Emily Watson film. Precizna je i raspamećena. Nije to realistička uloga niti predstava, već alegorija koja untar mantričke linearnosti plasira uznemirujuće ispade ranjivosti.

Ivica Buljan

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame