Aktualno Glazba POP COOLTURA

DOP Live: Sacher at Boogaloo, Zagreb – Najvažniji test je položen, ima se s čim

Godinama, čak i desetljećima raspredalo se o albumu Srđana Sachera, njegovom prvom
autorski ozbiljnom izdanju još od ranih devedesetih i ploče „Bez tišine“ Vještica. Taj mitski
album nismo dočekali, no stari vještac, satir, novovalna legenda i sve drugo čime ga časte,
zato nam je priredio izuzetno ugodno iznenađenje prvijencem potpuno novog benda. „Biser,
ambra, jantar“ pratile su izvrsne kritike i jaka medijska kampanja, no ono najvažnije, prvi
pravi veliki koncert grupe (prez)imena Sacher odigrao se u četvrtak u dobrano ispunjenom
Boogaloou.

Istini za volju, album koji su sinoć promovirali bio je zastupljen sa svega pet-šest skladbi, no
usprkos brojnim izvedbama klasika Haustora i Vještica, Srđana Sachera ni u kom se slučaju
ne smije optužiti da živi na staroj slavi. Kao prvo, većinu starih stvari ova petorka izvodi u
bitno drugačijim, često i zanimljivijim aranžmanima, uz puno više gitara i čvršći zvuk, bliži
rocknrollu od svega što je njihov autor svirao u zadnjih četrdesetak godina. To se ponajprije
odnosi na pjesme Vještica poput „Nema mjesta suzama“, „Zlato“, „Bez tišine“ i „Da li su to
bili topovi ili lupa moga srca“ u kojima je sinoć jedan tipičan rock sastav otputovao sve do
Kariba, Bolivije, Jamajke ili Afrike, stvorivši hibrid usporediv i s ključnim world music
izdanjima u posljednjih pola stoljeća. Taj segment Sacherova rukopisa uvijek sam smatrao
superiornijim onom u kojem se inspirirao glazbenim tradicijama svoje rodne grude, u četvrtak
predstavljenim samo na početku koncerta, trilogijom bržih pjesama s novog albuma. „Mene
nisi nikad volila“, „Nema repete“ i „Kad si bila gizdava“ tako su mi, baš kao i u studiju, bile
najslabiji dio čitave priče premda ih je fantastičan gitaristički dvojac Ivan Beuc-Miljan Bakić
dobrano uspio popraviti. Aktualni materijal zato su puno bolje promovirale „Vrijeme stalo“
koja bez problema može pogledati u oči gotovo svemu iz Sacherovog opusa osamdesetih, te
lijepe balade „Vidaj rane curica“, prije koju godinu izvedena i od strane Džonija Štulića, i
„Samo ljubav“.

Što se Haustora tiče, dobili smo interesantnu, naglašeno gitarističku verziju „60-65“, bržu i
eksperimentalniju „Radnička klasa odlazi u raj“, sjajan rani raritet „Kad mi pukne film“ i
„Treći svijet“ koji se, zajedno s „Nema mjesta suzama“, i najdublje urezao u sjećanje
nižepotpisanog. Mali antiklimaks donio je samo legendarni „Neobičan dan“ koji je tek u
završnici dosegnuo magiju izvornika.

Na visini zadatka bili su i gostujući glazbenici Damir Prica Kafka na saksofonu, udaraljkaš
Hrvoje Rupčić, Robert Lovrić iz Ekvadorom, Bolivijom i Peruom začarane skupine Ayllu,
kao i producent Zvonimir Dusper-Dus koji je tehnološka čuda iz studija za ovu priliku
zamijenio melodikom. Listu gostiju zaokružio je među publikom skriveni akademski zbor
iznenada otpjevavši „Totalno drukčiji od drugih“.

Za kraj, nekoliko riječi vrijedi posvetiti i vokalu Filipu Riđičkom, zvijezdi „Crno-bijelog
svijeta“ i lideru benda Lika Kolorado. Tijekom nešto manje od dva sata svirke u više navrata
mi se činilo da nije siguran želi li igrati ulogu mistika koji glazbu prati nekim čudnim,
šamanskim plesovima ili narodskog šoumena koji s pozornice snima selfieje. Posebno me
ispilio kada je na stage izvukao nekoliko ljudi da pušu balone od sapunice, no pošto mu se
zavidna količina energije i više nego solidne vokalne sposobnosti ne mogu osporiti, zasad sam
mu spreman progledati kroz prste.

U konačnici, najvažniji test je položen i puno toga što smo u Boogaloou imali prilike vidjeti i
čuti daje naslutiti da bismo mogli biti na početku novog, velikog poglavlja jednog od
najdarovitijih i najosebujnijih skladatelja koje smo ikada imali. (Vedran Harča)

Tagovi
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame