Aktualno film Glazba Interview

Igor Baksa: Rekorder modernog hrvatskog samoizdavaštva – Pet albuma odjednom glumca i kantautora

Čakovečk glumac i glazbenik Igor Baksa nedavno je na društvenim mrežama te uz pomoć izdavačke kuće Slušaj najglasnije objavio istovremeno pet albuma. O tom nesvakidašnjem pothvatu ali ujedno i liku i djelu Igora Bakse popričali smo bez kave, piva ili čaja.

– Nedavno ste napravili veliki samoizdavački potez, peterostruki album istovremeno. Pa molim vas, kako je došlo do te odluke.

Tako da mi je više bilo dosta čekanja na bolje uvjete snimanja, na dovoljno novca za profi studio, na pravo vrijeme za objavljivanje singla ovog ili onog. Ti aspekti glazbene industrije danas, polako su mi se s godinama zgadili. Najslušanija glazba je ona koja se najviše promovira, a glavni pr menadžer je novac. S jedne strane suočen s takvim, kapitalističkim ogradama, jer nisam iz bogate obitelji, niti sam cura koja može progutati više nego pljunuti, a s druge strane pod pritiskom potrebe da se izrazim i želje da objavim pjesme koje godinama stvaram, odlučio sam se na samoizdavaštvo i objavljivanje svega što je svo ovo vrijeme vrištalo izaći iz mene, a ja sam se budala stopirao, jer sam vjerovao da na hrvatskoj glazbenoj sceni ima mjesta za mene.
No, samo ispravka, ovo nije peterostruki album, nego pet albuma istovremeno. Razlika je između peterostruke žene i pet žena istovremeno. Ovo prvo je šizofrenija, a ovo drugo mini-harem. Radije vjerujem da su ovi albumi dio mog carstva nego šizofrenije.
– S obzirom da ste već imali staž u grupi Komedija i kao solo izvođač koji je objavljivao za Dallas Records, kako to da je ovo izašlo tek za poluslužbenu Slušaj najglasnije Zdeka Franjića?
Možda u kontekstu komercijalne glazbene industrije etiketa Slušaj najglasnije! izgleda kao poluozbiljni obrt, ali za mene je Zdenko Franjić heroj i to što je cijeli svoj život posvetio izdavaštvu te promicanju glazbe, stripova i underground književnosti kroz pankerske kanale distribucije, to je za mene mnogo ozbiljnije nego službena diskografska kuća koja bendu dodijeli pripravnicu koja pokušava biti menadžerka i kad shvati da je to kruh sa sedam kora nestaje iz industrije. Mehanizam koji funkcionira na način da usisava i ispljuvava ljude – i izvođače i menadžere, to su tvornice novca i njih ne zanima umjetnost po sebi.
– Svi albumi su dostupni na vašem Bandcamp pagu, moliimo vas možete nam ih približiti iz autorske pozicije, znači  “Rokenrol Star”, “Tata Slikovnica”, “Neverbalno kazalište”, “8a” i “Marš iz moga parka ako ne znaš sanjati”.
Cijela ova avantura je započela sa Rokenrol star. Snimao sam pjesme dvije godine na svojoj opremi na laptopu i onda su stajale u ladici još par godina dok sam pokušavao naći vremena i novca da ih snimim bolje, jer ovo su bile kao demo snimke. Bio sam nesretan što nisam to još uvijek objavio, a onda mi je dragi prijatelj Matija iz Marshmallow Notebooks otvorio oči. Rekao je da stavim materijal na bandcamp i to je to, da mi ne treba izdavač. I još je napravio kompilaciju njemu najboljih pjesama s moja prva tri solo albuma.
“Kak se leptiri jebeju / Kompilacija koju je složio Matija” objavljena je isto na mom bandcamp profili kao najava za ova pet albuma.
Marš iz moga parka… album je najnovijih pjesama, neke sam još dorađivao i dan prije objavljivanja. Više je u folk i pop stilu, dok je Rokenrol blueserski intoniran. Tata slikovnica mi je najdraži album. Znam da nije popularno reći takvu stvar, ali imam dva jaka razloga za to.
Prvo, jer na albumu gostuje moja sedmogodišnja kćer, kao vokal na pjesmi o sladoledu i ilustratorica na omotu, pa je to nekako “naš album”. A drugo, jer  je dječji. Jer pjesme dječjih pjesama ne govore o glupostima kojima se zamaraju odrasli seronje, nego govore o bitnim stvarima. O sreći, ljubavi, prirodi, svijetu, a čak i kad govore o problemima, govore to u optimističnom tonu, nudeći rješenje.
Glazba za djecu, jednako kao i kazalište, jako je podcijenjeno, a pruža ogroman prostor za kreativnost i maštu. Glazba za odrasle ima svoje okvire, dok glazba za djecu nema. Ako u ljubavnoj pjesmi za odrasle napišeš da kopaš nos, to će biti čudno ili neozbiljno. U dječjoj pjesmi to možeš napisati, a da tema ljubavi ne bude ni na koji način kompromitirana.
Neverbalno kazalište je album instrumentala koji su se nakupili tijekom desetak i više godina, jer sam oduvijek snimao glazbu za kazalište, za potrebe predstava u kojima sam glumio, kao i one u kojima sam bio angažiran samo za glazbu. Sve zajedno imam materijala za još dva albuma instrumentalne glazbe, ali sam napravio odabir 14 skladbi koje su mi se učinile kao najbolje da zaokružim nekakvu cjelinu. U prvom dijelu albuma prevladava cirkus i funk, a u drugom atmosferska glazba.
Osam a je album singlova izdanih za Dallas kroz osam proteklih godina, koje su mi vrlo ljubazno prepustili na objavljivanje bez mogućnosti downloada preko mog kanala. Sasvim korektan odnos i hvala Davoru Franjiću na fer potezu. Naslov je višeznačan: i osam godina – osam pjesama, i školski razred osam a, i osama kao stvaralačko stanje u kojem sam objavljivao te pjesme mimo svog benda.
– Ima tu i dječjih i akustičnog folka i pop pjesama i instrumentala ali uglavnom lo fi produkcije bez velikih aranžmana. Koje je vaša glazba pri srcu?
Pri srcu mi je prije svega iskrena glazba. Najiskrenije što čovjek ili žena mogu dati je uzeti u ruke neki instrument i ispričati svoju priču. Bez velike pompe, celofana, uljepšavanja, skrivanja. Sa svim svojim nedostacima i prekrasnostima. Prirodno. Glazba se snima zadnjih stotinjak godina. A postoji daleko više. Snimka je samo dokument jednog trenutka kad je glazbenik svirao ili pjevao. Što manje taj trenutak uljepšavamo, to više osjetim osobu iza toga.

– Slijedi li neka promotivna turneja? Kako stojite na tom promotivnom planu s obzirom o kakvom se pothvatu radi…
Nisam razmišljao o promotivnoj turneji, jer imam mnogo posla s kazalištem. Imam u planu koncert u Međimurju u jednoj šumi pored Drave koji će organizirati moja dobra prijateljica Stela Novak. Ona se pobrinula i za predivan spot za pjesmu “Sve je u redu” koji možete vidjeti na youtube-u. S godinama sam se umorio od pokušavanja promoviranja samog sebe. Naravno da ću vrlo rado odsvirati koncert, ali samo ako me pozovu. Možda je to faza, ali trenutno mi promocija ovisi o prijateljima, a svirka o fanovima.
– Renesansni čovjek iz svijeta glazbe, filma, sporta – koji je put Igora Bakse, kako ga je najlakše upoznati?
Na kazališnim daskama i u backstage-u. Sport sam otkrio tek prije nekoliko godina. To niti ne bih nazvao sportom, nego čisti fitness. U sportu je cilj pobijediti, a ovo čime se ja bavim je briga za tijelo i um, briga za zdravlje.
– Igor Baksa glazbenik i Igor Baksa glumac – sličnosti i razlike?
Sličnost je to da mi je i jedno i drugo bitno u životu. Gluma i glazba su mi dvije velike ljubavi i vještine bez kojih ne bih mogao. Razlika je u tome što se glumom bavim profesionalno, a glazbom iz hobija, kad imam vremena.

– Što je vaše autorsko oružje koje vas goni? Bol, frustracija, nezadovoljstvo, eskapizam, sreća, …?
Ne znam. Oduvijek je bila prisutna u meni ta potreba da se izražavam, da govorim na način koji nije samo verbalna komunikacija. Analizirajući tu svoju potrebu kroz životne faze, došao sam do toga da stvaram i iz sreće i iz boli, i iz nezadovoljstva i slaveći život. Mislim da ono što me goni nije ništa drugo nego zaigranost. Ne mogu izdržati ne igrati se s riječima, tonovima, instrumentima, glasom, tijelom, pokretom, psihološkim stanjima itd. Pruženo nam je toliko paralelnih života koje možemo živjeti, pa je prilično blesavo ne iskoristiti te mogućnosti. A uza sve to, više spoznaješ svijet i samog sebe. To je ovaj drugi aspekt svega – istraživanje. Svima su nam kao djeci urođene potrebe za igrom i znanjem. Samo što kasnije u životu te potrebe zatomimo i bavimo se egzistencijalnim potrebama.
– Jeste li zadovoljni statusom kulture na domaćoj sceni i kako stvari funkcioniraju na filmskoj i glazbenoj sceni? Ako možete neku kratku analizu situacije što valja a što ne i kako popraviti stvari?
Ne znam tko je u Hrvatskoj zadovoljan statusom kulture. Ljudi ne znaju pisati vlastitim pismom, lektire postaju nebitna stvar, brzorastuća supkultura katastrofalno loše glazbe s lošim porukama koje potuču niske strasti postala je mainstream. No, s druge strane, nikad nije bilo toliko ljudi u kazalištu.
Ne bih analizirao situaciju osim u jednom. Mentalitet našeg naroda. Nekako se čini da smo kao narod plačipičke. Stalno se žalimo, ništa nije dobro, svima drugima je bolje nego nama. Ako ti nije dobro tu gdje jesi, slobodan si otići, cijeli svijet ti je na raspolaganju. Neki ljudi shvate, neki nikad neće – problem je u njima samima. Gdje god da si na svijetu, ti možeš uspjeti ili propasti. U Hrvatskoj se lakše propada, kako se čini, ali zašto ne to uzeti kao izazov? Ne znam, možda nije popularno govoriti na ovaj način, ali svatko je kovač svoje sreće. Ja se koncentriram na svoj zanat, radim najpoštenije i najbolje što mogu, a to mi život vraća time da nemam egzistencijalnih problema i da mogu raditi ono što volim.
– Kakvi su vam budući glumački kazališni i filmski planovi?
S Malim teatrom kojeg sam osnovao krenuo sam u realizaciju ovogodišnjeg kazališnog programa. Radim satiričnu predstavu “Don Quijote od Hrvatske”  i dvije dječje predstave. Budući da smo putujuće kazalište, plan mi je s predstavama obići cijelu Hrvatsku i oko nje. U travnju snimam kratkometražni igrani film u Čakovcu, što je projekt dramske produkcije koju sam osnovao s kolegicom Martom Cerovečki. Zapravo sam krenuo u kulturnjačke poduzetničke vode i uzbuđen sam oko svega, jer je ovo prvi put da se osamostaljujem u pravom smislu riječi, da postajem sam svoj šef.
– A što se tiče sportskog dijela vi ste i fitnes trener zar ne?
Imao sam u životu 117kg i velikih zdravstvenih problema. Nakon desetogodišnjeg puta prema “ozdravljenju” odlučio sam do kraja ući u ono što me spasilo. Tako sam upisao Fitnes učilište i završio program za fitness trenera. Ne namjeravam se time baviti u životu, nego me zanimalo ući dublje u tematiku vježbanja, prehrane i tijela.

– Čak ste i dvije knjige objavili zar ne? Urbanomija i Kotač u osmici. O kakvim je djelima riječ?
Roditelji i drugi znali su mi reći da sam previše svestran. Da bih se trebao koncentrirati na jednu stvar i biti samo u tome. No, nikad se nisam kočio u samoizražavanju. Naučio sam od Da Vincija da svestranost nije greška, nego dar koji treba konzumirati jer na taj način rasteš. Ove knjige sam pisao kao student. Urbanomija je meta-roman o kazalištarcu u malom gradu, a Kotač u osmici zbirka pripovjedaka. Još uvijek pišem, ali danas su to uglavnom scenariji i dramski tekstovi. I, naravno, pjesme, jer od nedavne Nobelove nagrade i pjesme možemo smatrati književnošću.
– Da li se osjećate malo podcijenjeno ili zapostavljeno na sceni?
Kao glazbenik da, ali ne bih rekao podcijenjeno i zapostavljeno, nego ignorirano. Ipak, imam svoj krug prijatelja i fanova koji me slušaju i zbog kojih neću završiti kao Nick Drake.
– U privatno vrijeme ako ga imate kako ga provodite i gdje ste uglavnom osim na putu s kazalištem?
U privatno vrijeme treniram, čitam knjige i stripove, gledam filmove i serije, a najviše me veseli družiti se sa kćeri. Ima sedam godina i krenuli smo u školu. Ona živi s mamom, ali viđamo se redovito, gotovo svakodnevno.
Ivan Perić
Tagovi
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame