Aktualno Festivali Glazba Kritike POP COOLTURA showbiz Zabava

Antivalentinovo 5: Modna revija Leta 3 i razoran povratak riječkih punk pionira Parafa

Pod sloganom ‘Niti ljubav, niti karanje, samo tulumarenje’ ovoga je vikenda u Boćarskom domu održano peto izdanje festivala Antivalentinovo, no taj je opis, barem što se tiče subote, u konačnici odgovarao tek nastupu Leta 3. To se odnosi isključivo na premlake reakcije publike na gotovo sve što smo imali prilike vidjeti i čuti prije izlaska opičenih Riječana na pozornicu, usprkos činjenici da su i Parafi i M.O.R.T i Overflow odsvirali vrlo dobre, na trenutke i fantastične koncerte.

Na nove nade Ogenj sam, nažalost, zakasnio pa me pri ulasku u dvoranu dočekao ‘blast from the past’ u obliku ranih troakordnih bombi Valtera Kocijančića, Zdravka Čabrijana i aktualne postave pionirskog hrvatskog punk benda. U odnosu na prošlogodišnje ‘uskrsnuće’ na Brijačnici u Tvornici kulture, Parafi su nas u subotu podsjetili i na drugu fazu svoje karijere, što znači da su osim “Moj život je novi val”, “Živjela Jugoslavija”, “Rijeka” ili “Goli otok”, izvodili i pjesme s albuma “Zastave” i “Izleti” na kojima je Kocijančića pred mikrofonom zamijenila (ili mu se pridružila) Vim Cola. Pojačani suborcima poput Vave i prateće pjevačice Ive Močibob, taj su ‘darkerskiji’, post punk/art pop dio svoje pjesmarice izveli bezbroj puta žešće i razornije od studijskih izvornika. Osobno, druga inkarnacija grupe nikada mi nije sjela kako treba, ponajprije zbog prevelike sličnosti s radovima Siouxie & The Banshees i pretjeranog oslanjanja na tada sveprisutne gothic i new wave utjecaje. Tijekom izvedbi kultnih “Želim biti vojnik”, “Javna kupatila” ili davnašnjeg singla “Fini dečko” te su utjecaje daleko u pozadinu izgurale tri gitare i psihodelične klavijature na tragu The Stranglersa, natjeravši me da spomenutim albumima poslije svih tih godina poklonim još jednu šansu. Iako su svaku stvar ispratili aplauzom i povremenim povicima odobravanja, ovaj je zaista sjajan nastup na pravu reakciju okupljenih čekao sve do legendarne “Narodne pjesme” na kojoj im se pridružio i Davorin Bogović. Bit će da ih mlađe generacije još nisu dovoljno upoznale, dok su stariji fanovi od kretanja u divlju šutku vjerojatno odustali zbog godina proizvodnje i zdravstvenih kartona. U konačnici, Paraf nikada nije zvučao ovako dobro i stvarno se nadam da njihov comeback neće završiti s posljednjim datumima aktualne turneje.
Prve naznake tradicionalnog punkerskog kaosa u prvim redovima tako smo morali pričekati do izlaska M.O.R.T.-a, sinjske četvorke jednako ukorijenjene u garažnom rocku, bluesu i punku. Od zadnji puta kada sam ih gledao, John je postao još uvjerljiviji frontmen koji se od nekakve mlađe i funkcionalnije verzije Gorana Bareta pretvorio u pravog rock’n’roll šamana čije neobuzdane, naizgled nekontrolirane kretnje savršeno prate svaki udarac ritam-sekcije i Jon Spencerovski brutalni riff na gitari. Set-lista je bila koncipirana kao svojevrsni best of s nešto jačim naglaskom na ponajbolje im izdanje “Odjel za žešće” i tek jednom odsviranom pjesmom sa zadnje ploče na engleskom, a apsolutne vrhunce, barem u sviračkom smislu, u Boćarskom domu su dosegnuli uvodnom “Mali Isus” i završnom “Buka u glavi” koje su kulminirale razornim instrumentalnim finalima. Publiku su najviše zapalile “Tango” i “Nina”, a među trenutke vrijedne pamćenja svakako treba uvrstiti i tjeskobne “Pas” i “Nikotinska kriza”.
Overflow je krajem prošle godine nekoliko godinu dugu diskografsku stanku prekinuo istodobnim objavljivanjem tri nova singla od kojih se “Words” i “From My Lips” mogu mjeriti s bilo čime što su napisali u ovih tri desetljeća. Uz njih, tijekom sat vremena nastupa najjače su me opalile sada već prilično vremešna “Dorothy” te “Invalidova pjesma” i “Pjesma međimurskog zlatara” s njihovog jedinog albuma otpjevanog na hrvatskom. Riječ je o materijalu na kojem su uglazbili stihove Mihovila Pavleka Miškine napisane prije skoro 100 godina i, što je istinski tragično, često još uvijek aktualne. Pjevač Žika, stari član Konrad Mulvaj i ostatak pomlađenog Overflowa još jednom me je uvjerio da su na teritoriju kalifornijske punk škole već odavno prešišali svoje uzore i srodnike tipa NOFX ili Bad Religion, s lakoćom šaltajući brzine i tempa preko kojih gitaristički dvojac šiba amfetaminski brze i melodične riffove i uvodi slušatelja u nabrijane, ali bez iznimke himnične i zarazne refrene. Pridodamo li tome da se bend po stageu razletio i bacao poput poludjelog hidranta, stvarno je teško shvatiti da se u tada već skoro sasvim ispunjenoj dvorani na prste jedne ruke moglo nabrojati one koji su sve to pratili bilo čim zahtjevnijim od mrdanja glavom gore-dolje.
Zašto je tome tako postalo je jasno kada su se pojavili Let 3, bend zbog kojeg je očigledno većina i kupila kartu za Antivalentinovo. Prije toga najavio ih je, i to kao manekene nove kolekcije dizajnera Ivice Skoke, popularni lovac Dean Kotiga. Revija je, kako i dolikuje pravom modnom spektaklu, pratila neka modernija inačica disca, dok je sam koncert krenuo zborno otpjevanom “Dijete u vremenu”. Let 3 je s vremenom zacementirao svoje mjesto među najmoćnijim sviračkim formacijama kod nas koja iz narodnjačkog melosa bez ikakvih problema prelazi u alternativni rock, psihodeliju na tragu Butthole Surfersa ili neodoljivi pop “Profesora Jakova”, ali i dalje se ne mogu othrvati dojmu kako je u čitavoj njihovoj priči glazba postala puno manje važna od šljokičastih scenskih kostima i samo za tu prigodu smišljene zajebancije. Drugim riječima, “Mamne baneta”, “Izađi mala” ili “Tazi tazi” imaju šarma, no osobno bih, za razliku od većine posjetitelja Antivalentinova, puno radije čuo “Pogibe”, “Fuck Famiglia” i druge pjesme iz vremena kada su primarno ipak bili rock’n’roll bend. Tako me, uz vječne “Izgubljene”, najviše obradovao trenutak kada im se Siniša Vuco pridružio u vlastitoj “Podigla me iz pepela” i “Golubu Vasi”, najuspješnijoj iz serije rimejkanih hitova Leta 3.
Pri povratku kući, prisjećao sam se devedesetih i dana kada su danceri i rokeri, preciznije punkeri predstavljali dva suprotna, nerijetko i zaraćena supkulturna pola. Da mi je netko tada rekao da će četvrt stoljeća kasnije ravnopravno podijeliti jedan ovakav festival…

Vedran Harča

Foto: Ivan Katona

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame