autorski tekstovi KOLUMNIZAM Moda moda sex Zabava

Nika Ostoić: Komedija ubija ljude – A društvene mreže ih čine sociopatima

Na adresu redakcije dobili smo tekst autorice, spisateljice, blogerice i bivše Playboy kolumnistice, Nike Ostoić – o medijskom slučaju koji je u zadnje vrijeme okupira, te ga prenosimo u cijelosti.

Nika Ostoić (34) u medijske je vode bačena vrlo rano, već na drugoj godini studija novinarstva kada je njen rad kao najbolji odabrao g. Đelo Hadžiselimović što joj je donijelo sponzorski ugovor s Hrvatskim telekomom (tada T-com). Uslijedio je kolumnistički posao prvo u časopisu za mladež Teen, a zatim u Kliku i na poslijetku u Playboyu. Kako je žanr njenih kolumni bila satira, šira javnost Niku je doživljavala
kao šaljivu žensku bez i jedne brige na pameti. No, ono što mnogi nisu znali jest da je Nika odmah po završetku studija upisala Doktorski studij na Filozofskom fakultetu gdje ju je preporučio prof. dr. sc.

Danijel Labaš, vodeći hrvatski komunikolog i znanstvenik kojeg Nika uvijek ističe kao čovjeka fascinantnog načina razmišljanja i osobu koju najviše cijeni. ”Na doktorskom sam studiju bila najmlađa, imala sam kojih 24-25g dok su drugi polaznici većinom imali 50ak te mene, što je i razumljivo za moju tadašnju dob, nije zanimala mogućnost da ja uskoro postanem znanstveni novak. Dogurala sam do apsolventure, a onda odustala, zamrznula jer… ma koliko ja možda razumijevala modernu filozofiju, ja sam bila cura koja je živjela za rock’n’ roll, nikako nisam željela biti znanstvenik.”

Ono što je u vezi Nike Ostoić vrlo zanimljivo jest činjenica da s lakoćom preuzima tuđe osobnosti, što se na engleskom jeziku naziva ghostwriting te je tako pisala kolumne u ime mnogih što stvarnih, što izmišljenih osoba. Iza sebe ima preko tisuću tekstova. ”Mnogi me pitaju kako ja to znam raditi, pisati primjerice u ime muškarca. Ja na to kažem da je to isto kao da nekoga pitaju kako to da zna pjevati ili
skladati. Znanstveno objašnjenje sigurno postoji, ali mislim je najjednostavnije to nazvati – talent, zar ne?”

Iako se njeno stručno područje istraživanja temeljilo na cenzuri interneta, stekla je znanja od stranih stručnjaka koja nikad nisu spomenuta u literaturi na našem jeziku, pa prenosimo što Ostoić kaže u cijelosti: ”Bavila sam se 14 godina satirom, komedijom… Ljudi su zavidjeli na tome da se ja ”samo zezam i još me za to plaćaju”, ali znanstvena činjenica je da je upravo moj posao, dakle, izmišljanje zabavnog sadržaja
iz glave i to vezano uz rok – najopasniji posao za mozak te da je prosječan vijek trajanja komičara ili satiričara oko sedam godina. Zašto? Jer u ljudskoj prirodi nije biti zabavan cijelo vrijeme, a vjerujem da shvaćate da nije baš lagano imati ugovornu obavezu na mjesečnoj ili tjednoj bazi napisati humorističnu priču, ne ponavljati već napisano, a da priča ima poantu, glavu i rep, i to raditi dok vam je život pun pravih problema: smrt, bolest i sl. To iscrpljuje mozak više nego da primjerice pišete enciklopediju.

Zašto? Naizgled se izmišljati viceve čini lakše, ali nije. Stvar je u načinu na koji se opterećuje mozak: enciklopediju ne izmišljate iz svoje glave, već uzimate podatke iz već postojeće literature. A humor izmišljate iz svoje glave. Prosječan vijek osobe koja se time bavi je sedam godina, a ja sam izdržala 14. U jednom trenu sam shvatila da ja to više ne mogu, mozak mi je bio premoren i prazan. Ako pretražite internet da vidite gdje su neki strani komičari, saznat ćete da im se gubi svaki trag. Gdje su? Neki na psihijatriji, neki u šumi, a neki su potpuno promijenili područje djelovanja. Meni blizak primjer je moj omiljeni komičar Russell Brand koji je od, po meni, najsmješnijeg čovjeka na svijetu postao čovjek koji se bavi nekim ozbiljnim temama. Komedija ubija ljude. Iscrpljuje mozak na najopasniji mogući način. Naravno, kad meni ili tom Russellu Brandu dođe da napišemo nešto humoristično – slobodno, neka pišemo i 500 stranica, ali to mora biti naša slobodna volja, a ne nikako posao s obavezom da to radimo na tjednoj ili mjesečnoj bazi. Ja sam imala sreće, pa je prošlo bez ikakve hospitalizacije, ali većini nije.
No, od profesionalog bavljenja komedijom u bilo kojem smislu sam odustala zauvijek. Osim, naravno, ako mi baš ne dođe inspiracija pa nešto napišem.”

Ostoić dodaje, znanstvenu činjenicu, da je za razumijevanje satire potreban visok stupanj inteligencije što velika većina ljudi nema te da je pri početku svog rada navikla na status ”glupače koja priča gluposti” jer domet mozga prosječne osobe ne seže dovoljno daleko da bi mogao razumijevati satiru. ”To što ja slučajno imam talent za zabavljanje ljudi na ovaj ili onaj način” – kaže Nika: ”To ne znači da sam ja glupa
– ružno mi je reć za sebe – ali to znači da sam upravo suprotno od glupa. Znanstvena činjenica.”

Nika se prvo planira odmoriti, a onda smisliti što će dalje i čime će se baviti – no satira i bilo kakav humor neće doći u obzir. ”Moj mozak je iscrpljen, a nije vrijedno da zbog činjenice da sam ja nekoj publici zabavna, ja završim mrtvog mozga u nekoj bolnici kao onoj iz filma Shutter Island” – duhovito zaključuje i dodaje: ”A ne bih bila prva niti izdvojen slučaj, posao komičara u bilo kojem smislu je ubojit, a neću vam ni spominjati kakve čudne ljude si navučete time za vrat…”

Ova teorija je poznata u svijetu već godinama, ali u Hrvatskoj ni slova o tome. ”Mnoge stvari su me ovdje razočarale, mnoge, te imam želju preseliti se u neku zapadnu zemlju, no neću brzati s time jer moram napraviti neki suvisli plan. Polako.” – zaključuje Nika.

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame