Dvadeset i prva godina, dvadeset i prvog stoljeća.
Tko još uopće pisma šalje?
I da, dobar ti dan prijatelju, kada i gdje te već ove zateknu riječi.
Možda te i iznenade, jer znaš da je od mene svašta za očekivati.
A možda i ne budeš upravo stoga iznenađen, ako ih nađeš među gomilom računa mučnih, to jedino je što sada stiže na vrijeme.
A vrijeme kakvo je, znaš sve, pa ne mogu ti o tome ništa reći. Riječi će nas peći.
I koliko ima ono da se nismo vidjeli, 10, 12 godina? I mada čujemo se povremeno u elektroničkim bespućima nove stvarnosti, to nije to, a je to.
No barem za nas, nije.
U ovim svim danima, prisjećam se nas mladih i starih birtija kojih nema više, gdje si me vukao da postanem masa.
Ti to nikad nisi bio. Možda i stoga htio se me dati tako na test.
Triježnjenja su bila najbolji dio dana. Pa vikendom na sport, kondicija u điru.
Inteligencija, naobrazba, srčani smijeh. Nadam se da ti je potonje još ostalo …
I eto, ima već tome dugo, u metropoli si svjetskoj, gdje pripadaš.
A ovdje, svi pristali su na totalne nebuloze. Valjda to tako valja biti.
Sada gledaš nas sve to od tamo negdje, i mada si se spasio, znam da zapravo ti to nedostaje.
Nisi ni imao ništa protiv i da izađem s tvojom onda friškom bivšom, odmah sam ju preuzeo.
I njoj je to bilo u redu.
A što da ne. Bila je lijepa. Ti učio si nju, a ona mene. Znanje je to.
A sva iskustvena znanja pretvaraju se u mudrost s vremenom. Barem tako kažu. Ja ne kažem da je uvijek tako. To ti bolje znaš kao stariji.
I sada, kada davna nebulozna mladost u sutonu izmaknula je negdje iza ugla u maglu, teško je reći koliko veliki fragment puzzle si bi ti u toj široj slici iste mi koju nekad pokušavam sastaviti.
A ne ide mi baš to sastavljanje, jer pogotovo tvoj dio u njoj se ne uklapa nigdje.
Mada je jedan od zadnjih u tome. Slika se ne da kompletirati.
Možda baš zato. Jer još smo mladi, čovječe.
Podsjećam te na to, jer čuo sam da posustaješ.
Možda ne kao ja, no ipak. A to mi je žao čuti.
Jer ti to svojedobno nisi dao nikome koga si poznavao. Znao si podići gestama i frendove i dalje znance.
Neki se još toga sjećaju.
I vraćaju pismom u kojem podsjeća se tebe na tebe. Da ne zaboraviš tko si. I Ne samo tko si bio, nego tko još vjerujem da jesi. Onaj koji će nastaviti ići.
Možda, i natrag do nas. U ovo društvo.
Više nego ikad takvi nam trebaju.
(V.D.)
