autorski tekstovi KOLUMNIZAM

Eklektična pisma by V.D.: Pismo drugo – Pismo Bruni iz Rijeke

 

Pozdravljena Bruna!

Da te pitam kako si bilo bi retoričko pitanje, jer uvijek si imala visok duh. Koliko se sjećam. A sjećam te se dobro.
Ne bih znao dali je i u obratnom slučaju tako.

No to nije ni važno. Vjerujem ipak da barem donekle se sjećaš našeg kratkotrajnog susreta, poznanstva.

Tamo pred dobrih desetak godina, kada smo se susreli jednog ranog kišnog proljeća na istarskoj zapadnoj obali, u jednom hotelu, na nekom dugačkom višednevnom seminaru.

Sjećaš se možda, upoznali smo se baš za buffet stolom nakon prve seminarske večeri u hotelskoj blagovaonici, i odmah si ostavila dojam lepršave spontanosti, inteligencije.

Iako to nikada nisi rekla tijekom našeg kratkotrajnog poznanstva tamo, nekako sam znao da si intuitivno osjetila već tada u tomu trenutku upoznavanja kakav sam gubitnik. Kao da sam mogao osjetiti, da si već tada unaprijed znala da neću završiti niti taj seminar, vlastitom krivnjom. I kao da si zbog toga već tada nekako spontano odlučila uljepšati mi te dane.

I tako odista i bijaše.

Bilo je tu nekog telepatskog razumijevanja.
Bila si nerazdvojna od svoje prijateljice i kolegice, također riječanke, s kojom si dijelila hotelsku sobu.

Pretpostavljam da se i danas vidite?

Svi smo bili približno istih godina, onih tijekom dvadesetih kada već valjalo je pustiti neke puste snove i pretežito ustupiti mjesto tvarnoj stvarnosti.

Nije mi to išlo. A ti si dobro plesala na toj granici, i mladenački zaigrana, i odrješito ambiciozna.

Očito, suprotnosti su se privukle.

I tako, počeli smo se susretati često narednih dana u kraćim čavrljanjima prilikom sretanja u hotelskoj seminarskoj sali, po hodnicima, i tijekom dnevnih obroka i kroz to se upoznali donekle pobliže.

Mogla si i procijeniti već dobrano da imam luzerske tendencije, ali nije ti to smetalo, nisi štedila na komplimentima.

Od obleke, do nekih razmišljanja i stavova, imala si lijepu riječ za sve to moje. Nenavikao na to, ostadoh ulovljen u mješavinu ugodnog čuđenja.

Zar zaista to na meni joj je o.k.,, kada većini nije?

A opet, odgovor je bio očit, jer si nastavila u tom tonu.

Odista, bila si ugodno ljudsko biće. Do svih si imala blagost. I stoga si sjajila i vanjštinom. Tvoja takovrsna ženska energija polako mi se uvukla u srce. U vidu toplih osjećaja. Ma ništa puno, znaš. Ono, simpatija.

Pa pomislio sam sljedom toga, da pozovem te na večernju kolegijalnu ljudsku šetnju po rivi tog lijepog istarskog gradića gdje smo se eto sreli. Istra, terra magica. Ima nešto u tome, definitivno.

I ti si poziv prihvatila, onako kako je i bio neizrečeno zamišljen, želio sam te samo čuti kako govoriš o čemu god.
A ako bi i kao uvijek do tada rekla i pokoju toplu besjedu o mojoj malenkosti, pa tko ljepši bio bi od tebe tada?
Rekao bi Ivo Robić, stranci u noći. To bili smo te vikend večeri kada prošetali smo zajedno.

I pretvorio sam se u uho tijekom tog našeg koračanja, iz tebe kao da je izlazila ta neka univerzalna energija mladosti, ženstvenosti, zaštitničke nastrojenosti.

Nije ti bilo strano, spontano zagrliti, grleno se nasmijati. Utjelovljenje radosti življenja.

Dijelila si to, i krijepila dušu sebi i drugima tako, bivavši naprosto svojom. Vjernom sebi. Vjernicom u život. Pa kakav god da bio. To bila je tvoja mudrost, ne znam jesi li je i bila svjesna tada?

A vrijeme je išlo, seminaru, i našem boravku u hotelu približavao se kraj. Pogotovo onima poput mene koji ga i nisu završili kako treba, pa su morali otići i ranije od ostalih.

No prije nego sam i sam znao da opet ću nešto uprskati, ostao je još koji dan. Ispunjen lošom slutnjom, hladnjikavom kišom neprestanom vani, vijestima o nadolazećoj sveopćoj društvenoj krizi.

Umorno proljeće je to bilo. I ništa nije izgledalo da će ga nešto popraviti. Jedino to lijepo poznanstvo s tobom bijaše žarak ljepote.

I ne znam u kojem trenutku našeg kratkotrajnog poznanstva odlučila si uljepšati to vrijeme tada za mene. I očito si se naprosto predala svojoj spontanoj libidoiznosti.

Pokucala si tako nakon jedne večere, nenajavljeno iznenada, i kako se kasnije ispostavilo, jedne od zadnjih mi večeri u hotelu, na moja vrata. Uz pozdrav mojeg iznenađenog pogleda sjela si graciozno na krevet koji bijaše u blizini ulaza u tu malu sobu. I ja sjeo sam do tebe. Reci, rekao sam. Ne reci ništa, rekla si ti. I tako, sve jasno je bilo bez riječi.

Odvela si nas, u rajsko putovanje.

Ples naših tijela bijaše umjetnost trenutka.

Nije to bilo tek tjelesno putovanje sladostrasti.

Podijelila si u tom vremenu tako svoju energiju sa mnom. Da potraje…

I otišla si uz poljubac, bez riječi.

Kao i ja, sa seminara, iz hotela, iz tog prekrasnog istarskog gradića. Iz tvog života. I pomalo i iz svojeg.

Koferi su mi uvijek bili lagani, a srce teško.

I zato ti sada pišem, poslije toliko vremena, možda onako iznebuha, ali moram.

Saznao sam tvoju adresu, čuo sam da si sama.

Želio bih da znaš, da povremeno se sjetim našeg kratkotrajnog susreta. Najčešće, kada dođe mi teškog bremena previše.

Hoće to svima tako. To znači biti živ. I umoran.

I onda Ti. Dolutaš tada u misli. Sa svojim duhom. Sa svojim tijelom. I malo je lakše sve to odmah podnijeti. Sve to sivilo. Zaista.

Htio sam eto da to znaš. Zato pišem ti.

Da uveselila si me nakratko, a zauvijek.

Stoga se nadam odužiti ti se ovako tvojoj spontanoj libidoiznosti. Iznenadnim pismom. Riječi su ionako energija.

Da ti malo vratim kako jedino znam što podijelila si tada energiju svog smisla sa mnom. Da malo lakše i ja pronađem svoj.

Eto, hvala. Samo to. A to i je sve.

Lijep pozdrav ti u Rijeku, i neka čuva te ljepota koju ostavljaš za sobom.

 

Tagovi
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame