autorski tekstovi KOLUMNIZAM

Eklektična pisma by V.D.: Pismo treće – Pismo svjetskom putniku

Pozdravljen putniče!

Ni čuli, ni vidjeli se nismo, ima već dugo. 4, 5 godina možda?

U ovim pandemijskim okolnostima, zasigurno si kod kuće sada, pa ti šaljem pismo na domaću ti adresu.

I poznavajući te, još zasigurno kuješ nevjerojatne planove za nova putovanja.

Ne znam gdje si sve bio otkada smo zbog nesuglasica u razmišljanjima prekinuli naše prijateljstvo. Ali gdje god da jesi bio, znam da uvijek putovao si u svom solo stilu. Odvažnog i beskompromisnog, ali principijelnog istraživača back packer putnih iskustava. A nabrao si ih kroz sve to toliko puno. Izgrađivao si i obogaćivao se kroz to kao ličnost od duha.

A ja putovao sam s tobom, kroz tvoje priče, javljanja s lica mjesta koje si posjećivao. Koliko puno je samo toga bilo! Od zabačenih nepalskih sela, do betonskih megalopolisa obaju Amerika, od nepoznatih dolina Azije do visoravni europe. Nepreglednosti Oceanije.

S druge strane, kao što znaš, ja bijah više statičan tip u kontekstu fizičkih putovanja, mada sam isto stremio za njima.

Okrenuo sam se iz nekih svojih potreba za drukčijim tipom putovanja, onim unutarnjim putovanjima, metafizičkim. Filozofskim. Umnim. Tražim sam odgovore na taj način. I u osnovi, oboje smo putnici duha, svaki u svojoj domeni, tražimo ispunjenje. Lovimo znanje. Razvijamo vještine. Opažanja svijeta. Ljudi. Njihovih unutarnjih, i vanjskih svjetova koje grade.

Puno smo naučili iz svega. Ili barem dovoljno da spoznamo, da malo toga znamo čim više novoga naučimo. I da putovanja nikada ne prestaju. Puno smo naučili i jedan od drugog. A kako ne bi?

Tako je to kada sretnu se dva putnika sretno. Slučajnost ili ne. Razišli su nam se puti u prepirci nesretnoj. A Bože moj, sve je to za ljude. Tada, nismo možda još bili dovoljno zreli, da ostanemo frendovi. Da neke nesuglasice riješimo u maniri odraslih. Valjalo je, izgraditi se bolje. Mudrije. Valjda barem sada to smo malo više. Nadam se. I stoga znam, ni naše negdašnje prijateljstvo nije sigurno bilo uzaludno.

I bilo je tako kako je bilo. Potrebno. Da nastavimo putovati. Istraživati granice vlastitih sposobnosti. Intelektualnih, i fizičkih. A počesto, kada sretnu se putnika dva, izvjesno je da je to samo za određeno vrijeme. Jer im je u naravi, nastaviti solo. Pogotovo u našem slučaju, jer smo istraživali dva različita tipa svjetova. No ipak itekako komplementarnih. Tvoja iskustva istraživanja vanjskoga svijeta davala su dodatnu motivaciju mojim metafizičkim putovanjima, i obratno. Dijelili smo isti, a različiti duh. A sada, u ovim tegobnim vremenima bez duha, važno je prenijeti tu poruku. Da bez duha ništa.

Bez toga, tek ljušture smo prazne, dehumanizirane. Krugovi beskonačnog ponavljanja unutar uvijek istih granica spoznavanja. U novom dobu, to neće biti dovoljno za rast koji civilizacija treba.
Toga smo svjesni. I što god da bude, neka putovanja počinju, kada neka druga završe. A neka, nikada  prestaju. To je ono što življenje se zove. Nekako, čini mi se, da proputovao si ga dobro.

Svako ti dobro, compadre!

Tagovi
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame