autorski tekstovi knjige KOLUMNIZAM

Eklektična pisma by Vedran D: Pismo četvrto – Pismo Metti u Odense, Danska

 

Draga Metta!

Kako si?
Evo pišem ti, rekla si da se slobodno javim tu i tamo.
Mada znamo da to i nema nekog smisla, jer razlog zbog koje smo se upoznali je ionako izbljedio. Ali evo, da se ne čujemo samo prigodno, za Božiće, Nove godine, i ino.  I ovaj put da nije mail. Nego obično, staromodno pismo, koje šaljem na put. K tebi. Isti onaj put na koji ja otišao nisam.

Još sam član onog istog on- line dating sajta gdje smo se sreli, tamo prije nekoliko godina.  Mada ne znam zašto, jer ničem se više ne nadam u tom smislu. Sjećaš se, uvijek sam ti govorio, oduševljavala me tvoja sklonost potpori mojih razmišljanja, filozofskih pogleda na svijet. Ono što ti se nije sviđalo, ah, bijaše ta neka moja slaba perspektiva, kojoj sam i najviše sam kumovao. Kao ustrajnoj i organiziranoj ženi sa sjevera, to ti se sve činilo otužno. Ti ipak željela si uvijek između redova da pričam više o potencijalnosti nas, moguće veze. Suptilno, no jasno si to naznačavala kako smo se sve više upoznavali kroz našu međusobnu komunikaciju.
A ja kao ja, više me čak zanimalo, i nekako sam bio sklon stalno uspoređivati naša društva,   države, mentalitete.
Htio sam nekako i tebe bolje upoznati s te razine. A ti, bila si iskrena u ocjenjivanju svega toga, svoje države, svojeg društva, po tvom mišljenju, loših i dobrih strana istog. Puno sam te pitao o tome. Vjerovao sam ti, jer iz tebe je govorila intelektualna zrelost iskusne trideset petogodišnjakinje. S druge strane, nisi mogla vjerovati kada sam ti pričao o mnogim stvarima u mojem, našem društvu ovdje. Naprosto, tako nešto ti bijaše jednostavno nepojmljivo.
Osjetila si koliko patim zbog toga, i nudila si mi i stoga vjerujem svoju ruku. Dođi. Do mene. Pa da upoznamo se i fizički, ne samo kao ljudi s interneta, s potencijalom ljubavnika, nego i nečeg puno trajnijeg. I suptilno a uporno si me nutkala.
Nije ti bilo jasno čemu se dvoumim, da li već to uzimam zdravo za gotovo. Možda si osjećala da mi se ne sviđaš, da zato moguće okljevam. No to bilo je daleko od istine, daleko poput naših mjesta na karti europe.

Naprosto, nisam se mogao odlučiti, gdje sve to vodi. Ako budemo mi, ako bude nas. Jer jasno, to podrazumijevalo je selidbu. Moju, naravno. Privremeno barem, pa da vidimo kako ide ili ne. U svemu tome, strpljiva si bila. Sva ta nećkanja moja topila su tu početnu tvoju privrženost. Nije ti bilo razumljivo, u kojoj mjeri smo zapravo dva različita svijeta koja se privlače. Pogotovo ti nije bilo razumljivo, zašto čim prije ne dođem k tebi, kada počesto si slušala od mene kako besperspektivno je moje društvo, mjesto. A ja, htio sam vidjeti, koliko ima tog intelektualnog našeg slaganja, platonizma. Da, i to mi je bilo važno. Možemo li se upotpuniti s tih razina. Navikla zagrabiti dosta odlučno svoje strasti, to ti je bilo neobično. Ali prvenstveno kao praktično i zrelo biće ovoga svijeta, mogla si donekle i to razumijeti. Ali upravo i zbog toga, s druge strane i ne.

I odlučila si tako jednog dana, nakon par godina upoznavanja, da nije taj-taj. Ja.
I strpljiva si dotada bila, mada su poneki iz tvog mjesta  uvijek svraćali do tebe. Kao prolaznici, a htjela si nekoga drugoga, dalekoga, da dođe i ostane. Nekoga drugoga, što moje ime ga krasi. I ta moja glava. Ah, ta moja glava.
I previše melankolična je, tjeskobna, kao da sasvim svejedno joj je za sve, mada nije bilo. Vidjela si da sam tek od riječi. A ti skupljala si gitare. Možda bili bi skladan bend. U tvom stanu u potkrovlju, bili bi na vrhu. No što je, tu je. Pisati je uvijek lijepo. Šaljem ti pjesmu za kraj, uglazbi je ako trebaš uopće još riječi.

* * *

U gradiću mom draga ni izloga više nema,
da gledamo se u njima dok bi hodali kroz njega,
u tu pustoš dolazi ih malo a odlazi puno,
ali nema lažnog sjaja,

U tvom gradu draga, sve izloga je prepuno,
gledali bi se u njima dok bi hodali kroz njega,
u tu gužvu dolazi ih puno, a odlazi malo,
i ima tog nekog lažnog sjaja,

I gdje ćemo sada, kada slaba nam je nada,
pronašli bi se na pola puta, od negdje za nigdje,
od nigdje za negdje, pa gore i dole, i lijevo i desno,
dok hodali bi tu ljubav koju pričamo.

Vedran D.

 

 

Tagovi
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame