DOP magazin pop & off kulture

Ima nešto i u gerila marketingu.

Kad je prije nekoliko godina izdavačka kuća Konzor objavila štivo "Metastaze", tada samo Alena Bovića (poslije pretvorenog u Ivu Balenovića), jedna od urednica (Stela Jelinčić, kasnije novinarka Globusa i urednica Plana B, te žena iz kulturo kružoka nastalog oko Motovun Film Festivala) nije morala puno nagovarati ljude da prihvate kako je riječ o hrvatskom Trainspottingu.

Drugi milje, iste teme. Nekoliko paralelnih likova, navijanje, narko, kriminal, pičke materine, tuče i supkulturni anarhizam svojstven našem milom Balkanu. Pa ako vam odgovara senzibilitetu i možete provariti likove poput Krpe, Filipa i drugih modernih jadnika prepunih asocijalnih ponašanja i socijalnih metastaza - imate tvrdokuhani klasik.

Nasilni i sirovi (iz ruke, u jednom nemirnom, sugestivnom i poludokumentarnom kadru) film o istim takvim likovima priželjkivao je naturalizam kao nužni leksik. I dobio je. Od redatelja Branka Schmidta koji vrh svoje karijere još uvijek potpisuje maestralnim i slojevitim "Sokol ga nije volio", ali i padove poput "Božić u Beču" ili "Vukovar se vraća kući", moglo se očekivati svašta ali euforije nije bilo.

Dobili smo drugačiji film. "Najprirodniji" Šmitov zasad, reklo bi se. Film centriran na likove i izvedbe Bitorajca, Ugrine, Rushaidata i Dijaka. Jedina sporedna žena je Jadranka Đokić i ona je sparirala svom nasilnom muškarcu ne samo u modricama po licu. Pitbul Bitorajac fokus je i prvi među jednakima, a film progovara u aktualnim temama hrvatskog društva - socijana ugroženost, navijanje, nacionalizam, nasilje, kriminal, narkomančeki. "Urbane teme" za urbanu mladež. Inzistiralo se i dobilo na uvjerljivosti od lokacija do dijaloga. Metstaze su bolne, raspad je neminovan i nema happy enda, kao što ga nema u našim godinama već dobrih poratnih godina. Ne igra repka polufinale svjetskog prvenstva svake godine, ni Dinamo nije ništa doli trećeligaški klub pun onih koji ne rade na terenu nego ispod stolova.

Film je za kina, kao što je bio hit u literarnom i kazališnom svijetu, uz dobru kampanju, nema ratloga zašto ne nositi titulu hrvatskog Trainspottinga.